Dnevnik

ja volim

R I B A R

Kroz gustu kišu + blagu izmaglicu sam ja sa Gradskog mosta pečio pogled dole, na rijeku, ne vjerujući očima. Pola devet, kukujutro, moj brat ispod, peca.

Korak iza, na kamenom nasipu što ga Ale od Hilmijine kafane zabi do trećine širine Vrbasa, sa kišobranom u ruci stoji Amira, žena mu, na samom rubu on, zabacuje.

Tad sam posumnjao da u tom sportu mora postojati nešto krupnije od puste količine ulovljene ribe, ili njene trofejne vrijednosti.

U svojim praktičnim pokušajima spoznavanja tajne nisam dobacio daleko.

Nekoliko puta sam pecao, ali - sem nešto zekica, nikad ništa i ulovio, da bih mogao ispravno cijeniti.

Draško je u gradu vidjen zubar, ništa manje ozbiljan ribar.

U mog Igora bio pokvaren kutnjak godinama.

Često ga je patio, pa on onda na njega kalodont, rakiju ili već štagod.

Samo da ne ide zubaru. Nagovaranja, mito, obećanja - sve u vodu.

I ja sam, kao dijete, bio takav.

Stisne ga tako jedne subote, prenese se na nedjelju, pa kako ništa nije pomagalo – popusti.

Sjetim se Draška.

Zagazamo, na Maltu, zateknemo ga.

Sidjemo u ordinaciju, on kaže da ću mu morati asistirati.

Koji ne voli ići zubaru jednako ne voli njihov rad ni gledati.

Ali Igor, pa moraš.

Daa mu injekciju i nakon desetak minuta, zub majstorski izvadi. Ni lecnuo se nije, Igor, ja mu ozada držao glavu.

Jos malo popričali, dok se pacijent u stolici odmarao, pa zatrazim da platim.

‘Ništa’, reče.

Kako mi nismo bili baš tako, na ‘ništa’, ja se usprotivim.

‘Princip’- kaže on.‘Ne važi samo za tebe, nego svakoga. Zube vadim džaba.’

Na moj teleći, obrazloži:

‘Niko ne voli da mu se vadi zub. Do trenutka konačne odluke, da se izvadi, obično se ljudi dobro napate.

Onda im se za to valja još i zavaliti.

Mene injekcija košta sitnicu, zadovoljstvo što sam nekog riješio jada bude veliko, a pacijenti cijene, pa kasnije dodju i na ostale zubne radove.’

Dopadne mi se njegovo razmišljanje, pa kad sam još po gradu upratio neke ljude sa majstorski uradjenim zubima - njegove proizvodnje, odlučim da ih uradi i meni.

Na našem narednom slučajnom susretu svoju želju izrazim, on odmah zakaže koji dan i kad da do njega dodjem.

U urečeno vrijeme se pojavim, njega nema.

‘Uribi’, obavijesti me na vratima njegov otac.

Nakon nekoliko ga sretnem.

Izvini se i kaže da je najbolje da ga, prije nego podjem, nazovem, pa mi daa novi termin.

Ja onda nazovem, pred taj novi termin.

Javi se, kaže ‘dodji zasat’.

Za sat ja tamo, otvori stari, kaže ’otiš’o u ribu’.

Sretnem ja njega ponove.

‘Došli po mene. Sana.’- opravda.

Novi termin, nazovem, on - ‘Dolazi!’

Brzo, pred kuću, nema njegovog auta. Nisam ni pozvonio.

Na promociji ‘uzBLuz’, u oktobru 2005-te mi pridje Amela, njegova supruga.

U ruci knjiga, moli da je potpišem njenom bratu Jarmenu. Ide ga posjetiti u Kanadu, pa da mu ponese.

Napišem nešto prigodno, potpiše zajednički haver Koki. Svi u smijeh.

Amela sa nama jos minutu očekala, pa se vrati mjestu gdje je stajala.

U prolazu kraj njenog društva, kasnije, zapazim da nema Draška, pa za njega zapitam.

‘Uribi’, zavrati ona nasmijano.

'slije'

Amela i brat (rodjeni) by Čanak

Djani Lari

nasmijani prozori

ĆENANOVIĆ

Za svog boravka u Banjaluci, novembra mjeseca 2005.-te godine, gosp. Ibro Ćenanović je zapisao:

‘Kubik daske coler’ce 290 maraka, pa se ti ravnaj burazeru.

To je za sada, dok ne dodje pdp porez. Raja pokupova sav materijal po gradjama.

Meni se čini da nikada bolje nisu radili.

Ima robe ko na zapadu a realno brate i jeftinije.

Modrenih ražnjeva sa motorima i okretom i bez okrete.

Vidio sam, poručuje Alija Demirlija da prodaje oklagije, ćakije i belagije.

Kaže da nejma veresije.

Sjedi se pored pultova, kava se pije na svakom koraku, ponekad se šibce zavrte, malo i Trojan.

Sara Mara traži podstanara.

Ne mora se ni zipati, ko i mi što smo radili, dok smo djeca bili, a nema ni dvanestog kolosjeka i stare firme ‘Novi život’,

ni starih drotova, istovaranja ćumura po cijeli dan ili kamene soli i koksa, ni kamenog kvarca od Makedonije.

Ako se pije na golo grlo, pa zafali za podmazati nešto, trzne se mobilnim telefonom obližnja aščinca ili picerija i čovjek je tuji, za tili čas.

Meza, ćevapi šiš, krpice, bumbar, sve je tuji i salata, po želji, samo penezi, pa bujrum.Čovjek i produkti stignu ko mile oči i dok ne trepneš.

Fino je i zasvirati i zapjevati, ali i za pojas zaditi, dobar dan.

Tako i mi prvu noć u kafiću pokojnog Škrbe, njegovog sina Vanje simpatičnog, sestre Tanje i majke im Sajme.

Pindjo, Sreja, Brane P., Ćera, Mujo R. Major, Vojo S. i drugi, bilo plaho teferičli.

Kancone, blues, evergreen, malo jazza i prepoznate sevdalinke do nepunih četri ujutro.Uljuljivanje i spavanac, ko nekada, zvižduk u osam.

Valjalo je mom haveru Brani podraniti na pos’o, jebiga. Drugi dan, druga nafaka.Život je pokratak.

Mješalica za malter 300 maraka….’

Concert hall je bio pun, atmosfera odlična.

Vrlo bučno i vesello.

Pozdrav,

Taras of Thirrol

BALKANA

Balkana (izvorno: Balukana) je pravo mjesto za bijeg od asfalta, od betona i balkona, od pakla banjalučkog ljeta...

Balkana je mjesto gdje krošnje zamjenjuju suncobrane.

Zbog smaragdne boje vole je slikari.

Zbog duboke vode vole je plivači.

Zbog ribe vole je ribari.

Zbog tihe hladovine vole je urbani.

Zbog nedirnutog ambijenta vole je ruralni.

Zbog visoke trave vole je kosci.

Zbog šume vole je gljivari.

Zbog dobre bosanske kuhinje vole je gurmani.

Zbog blizine i daljine vole je đaci.

Vole je rokeri, vole je blogeri.

Na kraju školske godine vole je i profesori...

Ljilja, sa lica mjesta

ekologija i estetika

dva jezera - desno veliko, lijevo malo

Tokyo 2008.

JESEN - ZIMA

FREE - all right now

Navigator

Dragi moji Banjalučani!
  Nakon 23 dana jedrenja, od čega 3 "burna" stajanja u totalnoj bonaci, Atlantik je odlučio
  da više ne testira živce, već da dozvoli uspješno uplovljavanje u Hortu na otoku Fajal, na Azorima!
Sve je prošlo kako treba, SY "Vagabundo" je čuvao svoju posadu i uspješno je proveo kroz čak
dvije oluje od 30 čvorova, negdje na sredini okeana. Utisci su izvanredni, sada predstoji rad na filmskoj
montaži materijala, pa će valjda i film svjedočiti o ovom prelasku i ispunjenju sna jednog Banjalučanina.
Kada budu stigle fotke, biće koja i za vas.
  Puno pozdrava i - dobar vjetar svima vama po bijelom svijetu.
  Kapetan, Željko Šarić, Yacht Master.