' D I D A C O'   U   T U Z L I

          D I D I

         M O N E

         Jagoda, Boco, Čanak ;

           Š T R B A C

        Jos uvijek se ljutim na njega. Kad neko ode onako kako je on otisao, neobjasnjivo i neopravdano,
zauvijek, protest i ljutnja dobro dodju da brane od tuge, praznine i bola. 18 godina je dosta trajanja da
sve rjedje sjecanje izblijedi slike i da se misli na taj period prorijede, ali emocije su uvijek tu i kad im se
da malo paznje, one prorade i ponovo preslaguju slike, iscrtavaju likove, nizu znacenja i vracaju tijelo i
um davno zaboravljenim pokretima.
Upoznao sam ga preko najboljeg prijatelja i odmah mi je postao zanimljiv. Moja prva reakcija je bila
intenzivna ambivalencija, s jedne strane mi se dopao, bio je svoj, neobican, ocigledno pametan i topao,
ali nisam volio bliskost koju sam vidio izmedju njih dvojice. Neugodna zaoka ljubomore me pogodila.
Vedar smijeh, sale, otvorenost da prica o bilo cemu, energija i entuzijazam da u drustvo uvijek nesto
unosi, novost, avanture duha i izazove za ustaljeno i obicno, cinili su ga posebnim. Bilo me je strah da
ce me istisnuti iz srca prijatelja. Kasnije, vremenom, kad smo i sami poceli da se druzimo, kad smo se
poceli ispipavati s manje razdaljine i traziti po intimnijim mjestima, shvatio sam da njega ekskluzivitet i
intima nisu zanimali u odnosima. Strbac je bio javno dobro. Jednostavno su ga svi voljeli i svima je
pripadao. Iako je imao uzi krug prijatelja s kojima se cesce sretao, iako je imao i specijalne osobe
koje su prepoznavale u njemu sto drugi nisu, uvijek me iznova iznenadjivalo s kakvim je pristupom,
u nasim setnjama, sretao prolaznike i koliko je topline s njima izmjenjivao.
Vremenom, on i ja smo poceli da se vise druzimo i on je u mojim ocima dobijao svoj, posebni profil.
Vrlo razlicito sam ga dozivljavao, ovisno o distanci s koje mi je dozvoljavao da ga vidim.
Gledajuci ga iz daljine, njegov interes za elektrotehniku, posao na racunaru kad bi u Cajavec odlazio
kad je htio da uci i radi na toj magicnoj masini o kojoj ja pojma nisam imao, citanje knjiga iz psihologije,
filozofije, pa onda njegova kasnija putovanja u Englesku, Rusiju, nagovjesteni put u Japan, za koji ne
znam da li se realizirao…uz jednu ljudsku jednostavnost i prisnost, sve zajedno mi formiralo sliku
zeljenog zivota, ispunjenosti, bogatstva i posebnosti. U to vrijeme sam izgubljen i dezorijentiran, ja sam
u njegovom profesionalnom zivotu nasao vlastiti ideal i sliku koju sam tek decenijama kasnije, u dalekoj
zemlji realizirao, osjecajuci da mi je on pomogao s prvim, snaznim impulsom.
Njegove price su bile dopadljive, govorio je o radu, postenju, pameti, na nacin znalca, nekog ko zna o
cemu govori i vlastitim primjerom je spreman svjedociti o ljudskim i kulturnim vrijednostima koje podrzava.
Kad smo se poceli vise druziti i stvari zivjeti kroz zajednicke aktivnosti i dozivljaje, situacija se pocela
komplicirati. Slucajem ili nesrecnim okolnostima, dogadjaji koje smo dijelili i stavove koje je zauzimao,
bili su oprecni od onog sto je govorio i sto je inace pokazivao. Njegov izrazito negativan stav prema
mom odlasku u Zagreb i nespretno prikrivena zelja da odustanem i vratim se nedostignutog cilja,
podcjenjivanje samog sebe u kasnijim setnjama Zagrebom, poceli su mi ljuljati sliku o njegovom
unutrasnjem integritetu.
Ipak, negativnosti su u meni ostale u pozadini, a cak i eventualne mane, dodavale su njegovoj ljudskosti,
zivotnosti. Bio je i ostao interesantan kao osoba za sebe, njegove unutrasnje kontradikcije dodavale su
sarmu. Imao je elan i posvecenost radnika, ali kao da je sam sebe zaustavljao da bude istinski uspjesan.
Imao je puno prijatelja, vidjao sam ga u velikim drustvima i svjedocio koliko su ga ljudi iskreno voljeli,
ali iz njega je vristala samoca. Koliko god je bio popularan medju ljudima, on toplinu nije dozivljavao.
Upravo ta teskoca da dozivljava stvari u svom zivotu, da mu se intenzitet emocija topi na vratima vlastitog
srca, postala je i njegova kob. Nekoliko prijatelja, koji su ga intenzivno i odano voljeli, omanuli su u onom
najvaznijem; nisu ga naucili da voli sebe sama, onako kako su to oni znali, toplo i bezuvjetno.
Strbac je rjesenje za svoju unutrasnju nedovoljnost poceo sve intenzivnije traziti vani. Sjecam se njegove
izjave, nakon sto se jednom okrenuo za nekom visokom curom na ulici, da njega uzbudjuje jedino ono
nedostupno i daleko. I kad je to postalo dostupno i ozenio visoku, onda je i to bilo nedovoljno, radio je
sve da doda drame, napetosti i neravnoteze u svom bracnom zivotu, omogucavajuci sebi sansu da
dozivljava jace. Izbjegavanje da vidi sebe iznutra, da vidi svoje unutrasnje sukobe, vodili su ga prelazenje
granica koje su i mene samog ostavljale potpuno zatecenim. Za jedne posjete Zagrebu, nabraja mi zene s
kojima je u medjuvremenu spavao. Imena prepoznajem i on uziva u mom zaprepascenju, kao da kaze,
ja mogu prelaziti granice koji drugi nece. Uziva u mojoj nijemosti.
Konacno, ubacio je zivot u trecu brznu. Krenula su teska pijanstva, koketiranje s nekim egzoticnim
putovanjima, igranje preljuba i osveta, prozivljavanje razocarenja, beznadja i ocaja. Poceo je da izaziva
i provocira zivot, testirao je granice sebe i svojih stanja. Prijatelji se boje za njega, dolazim iz Zagreba,
samo s jednim zadatkom, da njega vidim i s njim pricam. Docekuje me opusten, vedar, otvoren i prica
mi o tome kako sve zna i razumije, govori mi kako su svi njegovi pokreti zdravo eksperimentiranje sa
zivotom, u punoj je kontroli i sva moja briga je nepotrebna. Da li je nas posljednji susret bio i jedno od
njegovih posljednjih razocarenja, jer sam mu naivno povjerovao i nisam prepoznao vrisak za pomoc
ispod prividne maske sretnog covjeka?
Ljubav i smrt su kroz ljudsku istoriju uvijek povezivani i dozivljavani zajedno kad strast, intenzitet i
glad za onim “izvan i preko” postanu glavna motivacija, a zelja za “nedostupnim” osnovni cilj zivota.
Kod Strpca se to hranilo upravo nezasitnom potrebom da vanjske dozivljaje poveze s unutrasnjom
gladi i prazninom. Kad je jednom krenuo da licitira, kad je jednom krenuo da koketira sa smrcu, to
vise niko vjerojatno nije mogao zaustaviti. Razgovori o smrti, zabrinutost prijatelja, analiziranje razloga,
citavoj drami su samo dodavali hranu, povecavali privlacnost cilja, a zamisljenoj akciji dokazivali puni
smisao. Sva nada se sazela u taj cin. Otvorio se posljednji put, jedini kanal na cijem kraju se smijesio
obecavajuci odgovor. Štrbac nista u zivotu nije radio defanzivno. To sto su stvari izgledale i bile
destruktivne po njega, nije mogao vidjeti jer je bio zabljesnut zeljom da ide dalje, vise, jace, a unutrasnji
motivi su ga potpuno oslijepili za izgled i posljedice njegovih akcija u vanjskom svijetu. U svemu tome je
sve vise i beznadeznije postajao i ostajao sam, nedostupan drugima i nemocan da drugog prizove u svoj
svijet. I njegov zadnji cin, krik za dozivljajem, za okvirom u kom ce konacno natjerati unutrasnji svijet
da ozivi i otkravi se na vatri vanjske drame, bio je i njegov konacni. Tko zna, mozda je u tim posljednjim
trenucima skoka u ledeni, decembarski Vrbas, uspio realizirati parce zivota za kojim je tako ocajno
ceznuo i tragao cijeli zivot.
       Enver
      

       Ckan, Šipka, Perec ;

        J E L K A

        Dadi Predić, Maja (mala);

         R A J V O  S A

        G O D I Š N J I C A

        Hadžić Kana i Enis ;

        M A Š A,   L O L A ;

          A J F E L O V    T O R A N J

        najbliže što smo dobacili

                                                     iz albuma face    zBulevara Tace

              Škorić Srđo i Čvarak ( u naočalima ). Trebe - nepoznate.

       I B R O

         Djani 

       R E S T L O V I   &   A P I  -  moji su drugovi

      S V J E' S K I   Š A M P I O N   U   K I K - B O K S U

       Draženko Ninić i ja. Ko me dirne, poj'o govno.

       B R A N A   K O V A Č E V I Ć

      M A T U R A

         Paščenko

     M O J A   T E   J E   D U Š A   P O Z N A L A

     vozdra Caja,

     jedna fotka sa Country - Festa. pozz. chombe 
     

       Diana, Taca

    B A L K A N   E X P R E S   2.

       Maja

     K O D   Ž E L J E   K O S A N O V I Ć A

     Ja

     ga

     M U R I S A   I   R A J A

         Didović

     S U B O T I C A,  78.

     N A G I B   P E K A R,   B I G I ;

       Ekrem

      V E S N A   Š T A K A

         Ratak  

       Campara

 Bio je to neobicno lijep boravak u Mostaru, posto se u pravi vakat izvukoh iz ove austrijske magle i tmice !!!
Izgledalo mi je ustvari sve to, nesto kao neki izlet u Nestvarnost… ili putovanje na nekakvu drugu Planetu !!!
Nisu sve to pokvarile ni one dugotrajne mostarske kise, sto uz jako “jugo” padale su prva dva dana. Naredni
su dani potom, bili suncani i topli. Neobicno, za ovo doba godine. Pa sam uzivao u suncana prijepodneva
sjedeci zavaljen u one pletene stolice, po terasama na Rondou ili Kujundziluku… listajuci Vecernjak ili Avaz,
caskajuci sa rodbinom i otpijajuci produzenu kavu sa slagom ili kafu iz fildzana, dok se na ulici pred nama
svasta-nesto desava ( u Austriji se sad napolju, ne desava, ama-bas nista !!!). Lijepe zene prolaze kroz grad,
a ja dobar k`o avion….i rahat od svega.
I sve me to nekako jako podsjetilo na rano Proljece. I na ona neka davno prosla, a prelijepa vremena. Nekad
u Mostaru….
Nisu mi taj izlet pokvarile ni sve te negativnosti kojih po Mostaru, isto kao i po nasoj Banjaluci, danas ima jako
puno. Nabrojati ih, prosto je nemoguce. Ja sam ih pokusao, ne primjetiti…. ili bar zaobici. Trudio sam se, ali
nisam upio.
Pa cu u ovom izvjestaju iz Mostara…. iliti izvjescu, nadrobiti svasta !!! Onako, bas po mostarski.
I onog lijepoga, a i onoga sto takvo nije. Pricam mozda subjektivno, ali i onako kako ga sad dozivjeh,
pokusavajuci biti realan. Ni po babu, ni po stricevima !!! Ja ne naginjem ni lijevo, a ni desno….ni tamo, a ni
`vamo. Ja to ne umijem. Ja sam na obje strane vazda bio, pa tako i ovaj put. Bio sam opet i kod dajzde Smaje
lijevo, ali i kod ujka -Tomislava, desno…. Ali i kod Djure, i kod Mede,… i kod Goce, i kod Ede !!! I svi su mi
oni dragi. Bio sam na obje strane, kao sto sam uvijek u zivotu mor`o biti !!! Jebga , kad me tako sastavise…
i kad sam polutan !!! A to ti valjda dodje nesto kao polu-insan, a polu-co`jek…pa se i sam prilagodjavam, tako
nekako. Samo sto je to sad u ovom danasnjem Mostaru, prilicno tesko.
Jako tesko.

Elem, obilazeci svih ovih godina ove nase Be-ha gradove sam se, po ne znam koji put uvjerio i definitivno
zakljucio da je pored one glavne i brutalne agresije na moju Domovinu izvrsena, a na zalost nas svih ovdje
i uspjela, ona neka druga agresija. Naime, pobjedom ruralnog nad urbanim, te odljevom mozgova, inteligencije
i mnogih lojalnih, a iole normalnih gradjana u svim tim gradovima… a prilivom seljaka sa bosansko-hrvatskih
planina i gudura, kao i naravno njihovog primitivizma i nama dotad nepoznate kulture, bosanskohercegovacki
su se gradovi totalno izmijenili i prerasli u velike izopacene i unakazene palanke, kasabe i carsije.
I danas je furka u svim tim gradovima, uglavnom ista. Iliti, jako slicna. Nazalost.
Razliciti su na ulicama recimo danasnje Banjaluke, Sarajeva ili Mostara samo naglasci, odnosno dijalekti.
A ostalo je nazalost, sve isto.
U nasoj su Banjaluci danas dijalekti uglavnom, onaj uzasno nepravilni i iskvareni ekavski, te glamocki, banijski,
licki i neki drugi, meni jos nedefinisani….. u Sarajevu su vrlo primjetni Sandzacki, istocno, a i sjeverno-bosanski,
a posebno onaj nametljivi, a meni tamo dosad nepoznati (imam jako puno rodbine u Sarajevu…. tamo sam bio
prije rata, najmanje milion puta… pa zato ovo i kazem….), kako ga neki nazivaju “bosanski”; sa ubacivanjem
slova H i gdje treba, i gdje ne treba….a u Mostaru ti opet sve zavisi, na kojoj si strani, odnosno obali Neretve.
Na onoj lijevoj se cuje uglavnom dijalekt Gacka, Bilece i Trebinja…..a na desnoj ti para usi i kvari mostarsku
idilu onaj ikavski govor ljudi iz Posusja, Gruda i sa Sirokog Brijega !!! Naime, uz sam rat se jako puno
Mostaraca raselilo kojekuda po svijetu, a zapadna se i istocna Hercegovina, preselila u Mostar. S tim su
naravno nastupile veleke promjene i izmjene u cjelokupnoj strukturi grada, kao i u svakom segmentu zivota
tamo. Pa je tako i nocni zivot Mostara izmijenjen i podredjen tim migracijama, novim strukturama i takvom
stanju u gradu.
Citav je Mostar neki dan bio oblijepljen plakatima sto najavljuju koncerte Stoje, Sinana Sakica, Sase Matica…
i drugih zabavljaca. A na Rondou, glavnome trgu Mostara, posvuda plakati. Moderno uredjeni i „napucani“
klubovi i diskoteke najavljuju „ svakog petka,subote i nedjelje“ narodno veselje…. uz narodnu muziku !!!
Jedno smo vece izasli u grad, pa se uvjerili da je rock`n`roll na tim prostorima, vec zaboravljena ili nikad
znana furka…. Po kaficima na Rondou ili na Aveniji polupijania ili nekim „cudnim domoljubljem“ opijena
omladina grmi uz domoljubne i nimalo naivne pjesme Thompsona iliti Skore….. a iz mnogih lokala se cuju
vesele poskocice i pjesmice Seke, Cece, Brene i ostalih kvalitetnih estradnih umjetnica i treba, sto levate
bacaju u trans….
&Tako da smo prvi dio veceri proveli u polupraznom lokalu, uz neku iole normalnu muziku… a onda smo
se odvezli, malo istocno („ od raja“)… te u jednom kaficu blizu Starog mosta, uz pjesme Atomskog, Dugmeta,
Azre, Merlina….docekali, haman zoru. Bilo nas je jedva petnaestak u kaficu, ali je bilo super !!!! A posebno,
jer sam kroz veliki prozor, odnosno sajbu sto okrenuta je prema Neretvi, cijelo vrijeme mogao posmatrati
Kujundziluk i osvjetljeni Stari most !!! Haos furka !!! I dobro.
Kad imas dobru raju oko sebe, moze se covjek i u ovom ovakvome Mostaru, dobro osjecat`!!!
A nestvarno lijep, i suncan dan proveo sam kod rodjaka na vikendici, blizu Pocitelja. Isto kao sto i u danasnjoj
Banjaluci najljepse dane boravka tamo, provodim s rajom van centra grada,… isto sam tako najljepsi dan u
Mostaru i ovoga puta proveo…. kraj Mostara !!! Predivna setnja kroz plantaze sipka uz Neretvu, pa obilazak
Pocitelja, te sjedeljka sa rodbinom uz “hercegovacki tepsijas” ( nevjerovatno ukusno jelo, spravljeno u
porculanskoj ciniji…. Dole krompir sa Goranaca (selo i planina kraj Mostara, poznata po dobroj krtoli…),
patlidzani, kavada i paprika u saftu…. a odozgo komadi fantasticne hercegovacke janjetine !!!.....jao,
jaooooo….). A poslije toga svega je naravno ona dobro mi poznata “Zilavka” iz vinograda u Zitomislicima,
“isla” k`o mlijeko !!! Poseban okus, neobican bouquet, izvrsna…. Cini mi se, nikad bolja !!!

Bio sam prije rata, vatreni navijac banjaluckog Borca i mostarskog Veleza. Volio sam fudbal, volio i jedne
I druge. Sad ne volim ni jedne. Vec dvedesetak godina nisam dozivio, ono cesto dozivljeno nedjeljno
nogometno popodne u Mostaru ili u Banjaluci. Imao sam priliku, ali nisam htio. Velez, na lijevoj strani
Neretve je vec odavno cvrsto zauzeo poziciju na dnu tabele. Klub je u finansijskom kolapsu, raspada se.
Niko nece da ga preuzme i trenira, igraci se osipaju, uprava katastrofalna, navijaci ogorceni. A NK Zrinski
iz zapadnog Mostara je u samom vrhu tabele, samo sto se na stadionu pod Bijelim Brijegom ne skuplja vise
ona prava mostarska raja I zaljubljenici fudbala, vec neki drugi…. O kojima ne bih trosio rijeci. Cujem ih
svako vece kako iz obliznjeg kluba navijaca Zrinski, blizu naseg stana u Franjevackoj, urlaju uz jako ruzne
pjesme i poklice. I to mi je sasvim dovoljno.

Ovaj sam put u Mostaru vidio i saznao i nesto novo, nesto dotad neznano. Naime, na zidu kuce moje
pokojne babe neko je ispisao velikim slovima grafit: “ Ovo je Hrvatska !!!” Proveo sam mnoga ljeta u
toj kuci i avliji na glavnoj mostarskoj Aveniji,a eto nisam imao pojma da je ona u Hrvatskoj ???! Da nije
zalosno (…i tragicno) , bilo bi smijesno !!!

Jedno sam prijepodne prosetao sa ujakom po starom gradu, pojeo odlicne cevape u “Babilonu”, te
pronasao dobar smjestaj za neku austrijsku raju, koja ce na ljeto sa mnom do Mostara, pa dalje za
Dubrovnik. Iznenadilo me je prijatno, koliko je tih zgodnih pansiona i apartmana tamo uz Neretvu i
Radobolju, a posebno me odusevio motel “Emen” !!! Nalazi se u samoj carsiji, svega par stotina
metara od Staroga mosta. Renovirana poovelika kuca, odnosno zgrada na dve sprata, unutra sve
novo, ukusno i odlicno opremljene konforne sobe, sa TV, Internetom, mini-barom, klimom, urednim
kupatilom, izvrsnom terasom za dorucak…. te moderno uredjenom salom za rucavanje, jako
gostoljubivim personalom….. i sve na evropskom nivou, sve pashe !!! Bravo.


Usput bih, za sam kraj spomenuo jos jedan detalj i momenat u Mostaru, koji je jako slican i u
Banjaluci ili Sarajevu, a koji je sad jako aktuelan u cijelome svijetu.
Pricam sa ujakom iz Mostara, koji jos uvijek nekako “odrzava na nogama” svoju malu firmu
sto je ima vec tri decenije, tamo. Pa ga pitam kako se u Mostaru odrazava I osjeca ova svjetska
privredna kriza !?? Nije puno rekao. Samo jednu recenicu iz koje sam shvatio sve.
“ Moj Gogi, u Mostaru ti se ta svjetska privredna kriza i ne moze osjetiti. Jednostavno, zato sto u
Mostaru privrede i nema. Nista ne radi, nista se ne proizvodi…. sve stoji, jos od rata. A ovo ti je
bola` Goca, ovdje…. neka druga Planeta !!!”

Sjecam se kad smo ono birvaktile, kao djeca na kraju ferija iz dragog nam Mostara vracali se u
nasu Banjaluku… uvijek bi plakali. Ne sjecam se zasto, od srece ili od tuge… ali bi plakali.
Danas kad odlazim iz Mostara, ne placem vise. Danas dok putujem uz Neretvu prema Bosni i
gledam one borove po liticama Prenja, sto valjda jedino je tamo, sto ostalo je isto…. samo gutam
knedle, sutim i razmisljam. Bude mi tesko, ali ne placem vise.
Danas, putujuci kao onaj neki nomad beskucnik non- stop iz jedne u drugu tudjinu ponekad ne
znam vise da li bih zaplakao…ili samo se gorko nasmijao. A valjda je to dvoje isto.
Samo ovaj plac bez suza danas,…. cini mi se nekako puno tezi.
Ne vidi se, a dugo traje.
Valjda, dozivotno.

Pozdrav Planeti.
 
      

      D O M   K U L T U R E,    'B A L K A N   E X P R E S'

       Sule

       Čestitam na velikoj aktivnosti ove stranice                                                                                                                                             na koju rado i često navratim i često vidim mnoga draga i već po malo zaboravljena lica,                                                                           koja me vrate u mladost.                                                                                                                                                                        Život teče kako mora, od početka prema kraju, al`se stare kuke ne daju.                                                                        

Pozdrav od Nadira.