Dnevnik

je pseudonim jako nadarenog banjalučkog fotografa – amatera.
Krasi ga oštro oko, osjećaj situacije, preciznost detalja.
Motivi grada.
PREZENTACIJA ( download -desni klik pa Save Target As)
Dvadeset radova se isprati nista ne klikajući, ide samo.
Pa kome je do prezenta.

Htio bi se vratit s puta
Al’ zametnu se svaki trag
Gledam nebo, pitam zvijezde
Gdje to biješe kućni prag

U jednom trenutku kada sam visio na tankoj niti izmedu života i smrti, jedino nisam bio zaboravljen od svojih najbližih - rodaka i prijatelja - desilo se nešto što me i samog vrlo iznenadilo. Prilikom rehabilitacije, nakon saobracajne nesrece, slucajno sam otkrio sposobnost za modeliranje ( u mojoj 49-oj godini života). Poceo sam da vajam raznorazne glave u glini, pocinjao sa skiciranim predloškom da bi na kraju kao finalni proizvod izlazile figure koje su frapantno podsecale na etrurske kanope iz Kjuzija, oblasti u kojoj se nalazilo jedno narocito veliko vilanovsko naselje (predeo današnje Toskane - Italija) karakteristicno za kanope. (Kanope = posude od terakote - urne s poklopcem u obliku ljudske glave, etimol.: stari egipatski grad KANOPOS - prilikom mumificiranja iz tela vadeni unutrasnji organi i pohranjivani tj.sahranjivani u kanope).

Ova je s promocije Sedla ,u Becu , sa Enesom Kisevicem, samo sam tu zazmirio.

Muri i Mira na Sehitlucima.
Godina 1975, cini mi se.
Mladost ljubavi...
Pozdravljam ih ma gdje bili!
Ma s kim bili !

Nedavno se u blizini Grada dogodio remake Cerske bitke i mogao omirisati
Prvi svjetski rat.
Mjesec dana se snimao 'Sveti Georgije ubiva aždahu' na jalovini rudnika pored Omarske, na terenu koji je od desetak ponuđenih, kao idealan, odabrao scenograf Kreka. Nezaobilazna politizacija pokrenula je doduše sumnju u dobronamjernost izbora lokacije.
Treba li buditi asocijacije na nekadašnji logor u blizini mjesta snimanja? Na vrijeme kada i moja familija noćima nije spavala... treba li?...
'...treba ratne sjekire zakopati' – samo što nije rekao Dušan Kovačević scenarist filma i umjetnik kome se vjeruje i zbog ranijih antologijskih projekata (Ko to tamo peva, Maratonci, Radovan Treći i dr.) i koji priča kako ...ratovi dolaze, odlaze, putuju Srbijom kao godišnja doba... jedino u Srbiji postoji smena pet godišnjih doba: proleće, leto, jesen, zima i rat. Zato genijalni dramaturg želi da gledaocima taj rat smuči. A filmadžije odbacujući problematičnu reklamu, prigovore primaju kao maliciozne.

Kadar 1. Iskoristio sam ukazanu šansu i prošetao 'ratištem' pred početak snimanja, jer izazovno je danas otići u Prvi svjetski rat.
Žurim, obećao sam mladom komšiji da ćemo preraditi podudarnost trouglova.

Kadar 2. Osjećam se nelagodno, kao da su topovi tek utihnuli, u ušima pritisak, lagani strah da ću nagaziti na nešto opasno... Scenografija je zaista uvjerljiva, a ambijentu je potrebna samo lagana kišica da bi se gazilo blato 'do ušiju' (Prvi svjetski rat mi je nezamisliv bez sivog neba i masnog blata). Nemoguće je standardnim jezikom opisati sve detalje koje je Kreka sa svojih pedesetak majstora - specijalista skupljenih s raznih strana (vodi ih na sve poslove, od Crnog mora do Holivuda) realizovao za cca dva mjeseca. Sagrađeni su veći i manji objekti, od novog i starog napravljene su ruševine, omogućen direktan prenos star stotinjak godina. Miljen Kljaković, Kreka ne dozvoljava greške, ratište je precizno nacrtano, materijali pažljivo birani, patinira se svaki vidljivi detalj... Ukratko, rezultat je zadivljujući, oživljene su rijetke autentične fotografije i ubijeđen sam da će scenograf biti nagrađen na svjetskim festivalima. Scenografija dodatno obavezuje režisera, glumce, statiste, koProducente*...
Konji sigurno neće zakazati.

Kadar 3. U pauzi, poslije par zadataka iz planimetrije, moj mali komšija će: ''Jesu l' oni još onda znali da će biti i Drugi svjetski rat kad su taj nazvali Prvim?'' Potcjenjujući pitanje jednostavno kažem: ''Valjda jesu.'' I odmah dobijem kontru: ''A zna li se koliko će ih još biti?'' ''Najviše jedan, moj Dule, to je jasno k'o Pitagorina teorema'' – uz iskrenu nadu da će sveti Georgije najzad dokusuriti tu aždahu.

* U lijepa vremena su se u radničkim knjižicama nalazila raznolika zanimanja:
mašinbravar, varilac lakih metala, animator u kulturi ili čak krotitelj divljih mačaka. Danas je takvih sve manje, a prava rijetkost su radnici, službenici, domaćice…
Filmska industrija upisuje novi zanat na našim prostorima – koProducent.
Prenosim iz medija:
‘’KoProducent iz Banje Luke Vlado Ljevak istakao je da je učešće glumaca i tehničara iz RS u ovom projektu ključno za razvoj kinematografije u RS.
"Ulaganjem naše vlade stvoren je nacionalni filmski fond. Obećano nam je da će učešće fonda u budžetu RS godišnje biti 1,5 miliona maraka, a sa ovim projektom naši filmski radnici stekli su dragoceno iskustvo", rekao jeLjevak.’’
Kada naš koProducent zagrli ‘kipić’ na nekom svjetskom festivalu naučiće i novinari da se on zove Ljevar.

Vidim prikuplja se dobro drustvo. Hej, Caja, Sile, Miki, Emir, Blaha, Boro, Brada (brat mu Hari, moj sportski drugar, velika dusa banjalucka)...O dvojici koje licno ne poznajem, mada smo se vjerovatno negdje susretali, zelim nesto reci : Goranu T. i Rokiju. Roki, je, cini mi se, covjek, koji me je jednom, javljajuci se na neku drugu banjalucku siber stranicu, svojom divnom pricom i pozitivnim vibracijama, '' isprovocirao da presavijem tabak'' i istresem svoju ljubav prema Bosni, zemlji koje nema, jer je ili u raseljenju, ili potisnuta, sakrivena od onih koji je ''vole'' i vladaju njom na svoj nacin. Da li je to taj Roki? Nadam se da jeste. Gorane, tvoje tekstove sam citao kada je pocinjala jedna od tih internet stranica i od tada ostao tvoj postovalac, jer kako ti to rece:''...dok citam tvoje opaske, komentare i sjecanja, ja se smijesim, uzivajuci u prepoznavanju vlastitih misli i osjecanja u drugima, meni po mnogo cemu bliskim ljudima...''
Nadam se da ce ova stranica izazivati te smijeske i predlazem da joj to bude moto.
Pozdravljam vas. Odoh cistiti snijeg.
Canak
Sliku koju saljem nazvao bih ''Banjaluka u mom zagrljaju''. Na njoj su moja tetka Rada, bratic Dragan mama Zora i ja. Sva moja porodica u Banjaluci stane u jedan zagrljaj. Ostali su u ''raseljenju''. Slika je iz decembra 2007.

Ne treba pogađati, vidimo: oni se vole !
Nisu čuli ni za Valentinovo, ni za svetog Trifuna.
U Vrbanji, 14.02.2008. 13:21

Joe

Cije se to oci kriju iza stakala original tamnih suncanih naocara ?
Koje je zanimanje tajanstvene osobe sto ih nosi i kako se ona zove ?

Odgovore slati na kurirku Mirku – do sljedece srijede, kada cemo objaviti imena prvonagradjenih.

Hej, Cajiću, lijepa ti ova bluzna stranica…svijetla i prozračna…mladalačka, nekako…za razliku od onih koji se na njoj pojavljuju…metuzalemi banjalučki…tu mislim prije svega na tebe, emira, ekrema, đanija…pa tražiš još da ti i ja pošaljem sličicu…da dopuniš album staraca (haha)…e, ne dam ti sličicu…svoju…
Ali hoću da ti kažem nešto drugo…htio bih da s tobom podijelim ideju o internacionalnom meet point-u raseljenih Banjalučana ili Banjolučana (što je, pravopisno, pravilnije, ali meni, nekako, uhoparno…).

Elem, u šarolikoj ponudi internet stranica rasijanih Banjalučana može se naći svega i svačega: od razmjene viceva i recepata, do razmjene emocija i nostalgije, liječničkih savjeta, prodaje čudotvornih vodica i ljekovitih melema…Naši se sugrađani udružuju na osnovu različitih interesa ali je dominantna, naravno, nacionalna osnova…I tu, najčešće, počinje kraj priče.

Bluz je internacionalan, po nastanku nije uopšte banjalučki ni bosanski ni balkanski... uzbluz, međutim, jeste banjalučki, bosanski i balkanski…zato što je uzbluz tvoj, Cajiću, a ti si izdanak tog krajiškog mixa koji je, samo takav i samo pod uslovima u kojim se razvijao u Banjaluci ‘60 - tih i ‘70 – tih mogao od bluza napraviti uzbluz…
Da skratim: uzbluz, očigledno, nije mjesto za razmjenu viceva nego mjesto gdje se sreće humor, na tvom raskršću se ne razmjenjuju recepti za ćevape (kojih sam se, iskreno, baš poželio), ali bi mogle da se razmjenjuju ideje…uzbluz nastaje polako i stidljivo, kao meet point bez prethodnog image-a…
Image uzbluz-a se stvara sada i osnova mu je, ako sam dobro razumio, inter
nacionalna Banjaluka koja može da se uveže na osnovu idejne srodnosti posjetilaca. Svjetlost i prozračnost su zato, ne slučajno, prve karakteristike stranice koje su mi pale u oči kada sam ukucao uzbluz.com
Bez nostalgične rampe na Malti nego sa dignutim rampama na svim pravcima koji Banjaluku, onu tamošnju i ovu ovdašnju, povezuje virtuelnim mostovima sa Hong Kongom, Sydney-em i Melbourn-em, pa preko Šangaja i Moskve do Londona i Amsterdama, pa onda dalje, iz Frankfurta za New York i L.A., i, onda, nazad za Banja Luku.
I sve to, naravno, uzbluz.
Uzbluz bi mogao da bude mjesto koje će povezivati, spajati…povezati Banja Luku (može i šire, Bosnu, na primjer) tamo i ovdje: idejama, ali i njihovom realizacijom, muzikom, filmovima, literaturom…povezati medije tamo i ovdje, slušati radio programe odande i odavde…ma šta slušati: praviti programe, dokumentarce, reportaže pa onda filmove, male, kratke dokumentarne, a onda veće, igrane, dugometražne…pisati pripovjetke, pjesme, romane od priča koje je satkao život u rasijanju i sve to ponuditi, tamo i ovdje, prevoditi na sve te jezike gdje smo…napraviti mostove za prenos znanja i tehnologije, ponuditi ideje i finansijere, ujediniti one koji vjeruju sa onima koji mogu, one koji hoće sa onima koji znaju, načiniti od uzbluz-a jednu vrstu know – how meet point-a za sve duhom slobodne, Banjalučane i Banjolučane.
Ideja, siguran sam, ne nedostaje. Ako uzbluz može da postane mjesto za njihovu razmjenu i realizaciju, možemo, siguran sam, zajedno, da napravimo nešto veliko.
Pozdrav,
Goran Goca Trkulja

Djani:
1. maj 2007. Amsterdam
Moj drug !
Koliko je toga sakriveno i zapisano u nasim licima.
Djani je u Amsterdamu i ako se s nekim volim provozati biciklom,
onda je to sa Djanijem, a ako se gdje volim voziti biciklom,
onda je to u Amsterdamu.

dragi caico
čitam tvoj dnevnik na pauzi izmedju dvije pauze pa primjetih da pišeš o rafiju.
(ovo je malo čudno ali sta ja mogu, takav je bio splet 'odrastajućihokolnosti',
tek rafi i ja smo bliži rod, a eto, nikada se ne upoznasmo)
još kada pročitah da smo u istom gradu u tudjini, dobih strašnu želju da ga
nadjem i da se konačno upoznamo.
stoga te molim ako znaš njegov mail, telefon ili adresu da mi je pošalješ.
njegov djed i moja baka su rodjeni brat i sestra, ali kako se moji rastadoše rano,
stari ode u francusku, a ja izgubih vezu sa familijom ni kriva ni dužna.
haj živ bio vidi je li moguće da se rafi i ja konačno sretnemo.
inače, navratim skoro svaki dan na uzbluz, pogledam šta ima. napisala bih koju,
ali trenutno sam nekako prazna literarno :).
puno pozdrava i lijepih želja,
nostalgična maca

Nostalgična Maco,
kako i sam živim u razdaljini, to te razumijem i tvoju za-molnu notu evo odmah publikujem sa nadom da će je Rafi pročitati. Do tada, evo ti šaljem njegovu sliju.

Zlaja Ibrahimbegovic....mislim da je selektor, u tvojoj novoj domovini...njegov brat mi poslao sliku...
kaže da mu je 6 banki ...

Svaki unuk dobija puni smisao tek kada stane uz djeda. Djed - Unuk... neodvojive rijeci.
Djed, ime mu kratko, Ratko, prohodao u vrijeme omladinskih radnih akcija, poslije NOR-a, a unuk mu Luka dijete tranzicije. Ime Luka je sada najcešce u obdaništima;opet modni trendovi.
Zastanete samo na trenutak u razgovoru sa suGradankom, djecak osjetivši slobodu, jurne... Nema ga. Pozovete ga: Luka, Luka... Mogucnost je da se odazovu cak trojica imenjaka. Zato baš nije dobro Luku izvoditi u park. Nek' vježba sviranje bubnjeva kod kuce; i sada je lakše pronaci basistu nego bubnjara.
I Luka vježba, pocetnik je, još ne zna ono 'lijeva ruka doboš, desna noga bas bubanj', ali tu je ponosni djed-ucitelj. Valjda je ostalo nešto iz vremena 'Boema'.

Zamisli Maja Tatić snimiti CD kod Zorana Todorovića, u studiju što ga ovaj drži u Los A.
Zamisli da pjesme, koje bi pjevala, napišu banjalučki autori.

Dogovori studio, pa udari ganjati banjalučke autore.
Pored Zorana, koji joj ustupi nekoliko svojih pjesama, uganja još Kolju Pejakovića, Mirnu Savić, Caju Bašića – mene, Zrinka Tutića...

Rafija Krašoveca, kompozitora i gitaristu ‘Radija’ - najbolje pop grupe Banjaluke, nadje u Geteborgu.
Za dva dana, koliko je Maja tamo provela pjevajući u nekom našem klubu, on – specijalno za nju, smisli melodiju i napiše riječi, a pjesmu nazove ‘Moja te je duša poznala’.
Kako je ta pjesma pisana u formi dueta, stane smišljati ko će je s njom pjevati.
Odluči je ponuditi Masimu Saviću.
Sa Zoranom je Masimo bio cimer za studentskih dana, u Zagrebu, pa računala da će angažovanje zagrebačke zvijezde teći glatko, bez većih problema.
I tu onda nastanu problemi.

Odleti Maja u L.A, da pjeva duet, bez duetara.
Tamo svraćala u restoran ‘Aromu’, naš najpoznatiji ugostiteljski objekat, što ga drži Adem Slipac, sa svojom suprugom Amrom.
Tipično banjalučki, gazda Maji odmah ponudi gostoprimstvo u restoranu, dok je tamo, što ova veselo prihvati..
Prvorazredna hrana firmu ‘Aroma’ drži na odličnom glasu i van granica USA.

Druga naročitost te ugostiteljske kuće je Rade Šerbedžija.
Sa vlasnikom i nekoliko stalnih gostiju se slavni glumac tu po cijele dane drži karata.
Udaraju u remi.
Ako nema nekoliko stalnih gostiju, onda Adem i Rade tuku duetativno.

Doletim ja iz Sidnija, da pomognem Maji.
Ona stanovala na jednom kraju grada, ja na drugom, pa bi po nekoliko sati gubili na prevozu, prvo da se sastanemo, a onda skupa, da dogegamo do studija.
Nasli se jedan dan u ‘Aromi’, kad nam pridje gazda Adem, kaže – čuo da se patimo u prevozu.
Mi potvrdili, on nam onda da svoje auto, da se služimo.

Doletio i tehnički producent - Boris, iz Vankuvera.
Posada legendarnog studija ‘Plazma’ tako, u punom sastavu udari i posao oko CD-a spretno privede kraju.

Cijelo popodne smo taj dan Maja, Zoran, Boris i ja proveli u ‘Aromi’, ljuto dumajući šta ćemo i koga bi, drugog posla nismo imali, kad nam se pridruži gazda Adem, otpisao se bio.
‘Šta vi to ?’ sumorno nam se obrati – nije ga nešto išla karta.
‘Ma ništa, dumamo kako da….’ pa obrazložimo ukratko, iz pristojnosti, jel kako nam je on – po tom pitanju i u kakvoj nebuloznoj kombinaciji, mogao pomoći?

Od nedavno, internetom kola riječnik pojma ’jeba’, bez popratnih podataka-o lokalitetu mažnjavanja.

Poslije samo godine studija, u Bernu, Relja dođe na ferje u Banja Luku i svojom svirkom razbuca dotadašnje poimanje džez muzike u gradu.
Pod imenom ‘Birdlend’ - sa Vukadinovićem i Pešetom, u ‘Plazmi’ snima album, kojim ustanovljava najnoviji standard tog muzičkog trenda, do sada neprevaziđen.

Eno ga sada opet u Bernu - malo svira, malo predaje u školi.
Kakav je predavač, valja pitati đake.
Kako svira, valja kliknuti na neku od adresa, i poslušati.

Grad obiluje mega centrima, a samo nešto manju ponudu imaju trafike opšteg tipa. I više knjiga prebaci cura kroz 'leptir' prozorčić nego specijalizirani trgovci. Novi izdavač, vlasnik trafika, krenuo u ofanzivu: Cajina trilogija, Dujino Sedlo, Šejla Šehabović koje by the way u trafikama nema, pa mlada novinarka, predstavnica Grada... E, ta djevojka rođena u Banjaluci kao Natsanda, a krštena na Cetinju kao Sofija, napisala nešto kao lokalni 'Seks i grad' i ukoričila provokativnim omotom sa vlastitim frontsajd+beksajd fotkama.
Naslov knjige je: 'Sjaši Kurta da uzjaše Murta', a nastavak stare narodne izreke: 'dok doratu muda otpadoše' je mlada Sofi-Natsanda vjerovatno razradila između korica knjige...