|
|
|
|
ja volim
nasmijani prozori
sada, po cijelom svijetu
LJ U B A V N A R E C I T A C I J A
Draga, anđeo si moj,
Al’ sad te pamtim
Samo kao broj
Pamtim te u tami
Kao kad smo bili sami.
Pamtim te k’o lastavicu sjajnu
I čuvam te, k’o najstrožu tajnu.
Tajnu koja se u uglu moga srca krije,
Samo ne znam,
Da li te tuga zamnom bije.
Bije li te tuga
K’o kad drug traži druga?
Draga, anđeo si moj,
Al’ sad te pamtim
Samo kao broj. Nikola S.
Za dva mjeseca otvara se multipleks Palas.
Pozdrav,
M velika sala palasa
ulaz u budući multiplex
pozdravljamo kolegice i kolege
Čarli, Brada, Neja, Zdeno, Rankić
nasmijani prozori
Dragi Caja!
Danas je bila kod mene u posjeti Kristina Mrdja tj. sad se razvela pa će biti Radić opet.
Ona je sestra od tvog drugara Ogija, Tina joj je nadimak.
Pa sam odlučila da je uslikam na mom balkonu i pošaljem ti sliju jer....mi je ispričala kako si ti došao na vrata kod njih,
neke davne godine, tražio od njenog starog da je pusti da bude u spotu koji ste radili.
To je valjda bio prvi filmski spot ikad radjen u BL, za pjesmu "Horacije" (toliko se ona sjeća, bila je baš klinka).
Snimali ste na željezničkoj stanici!
Tina sada predaje na Tehnološkoj školi, apsolvent je na Filozofskom.
Piše poeziju!
Nije do sada pisala muzičke tekstove, ali bi probala.
Ono što sam pročitala mi se dopada jako, pa sam je nagovorila da pokuša nešto napisati i za mene.
Evo ti njene slije, da se lakše sjetiš.
Poslaću i neke odlomke, da vidiš.
Pusa
Maja
RAMBO AMADEUS : r a k i j a
N E D J E LJ A Nedjelja, dva popodne...bolje mi je. Fino sam se iskupao, par oblaka na nebu i bazen, koji je u sklopu naselja u kom iznajmljujem stan, prazan. Šteta ga, pa plivao u nekoliko navrata, a onda se dobro
prisjetio pa malo ronio. Mislim da ronjenje unapredjuje disanje.
Dakle, bolje sam. Ili nisam, kako se uzme. Ova epizoda u hitnoj otkrila neke stvari. To što igram tenis svaki dan, vozim bicikl i plivam, vježbam utezima i u pravilu s lakoćom podnosim sve napore, ubijedilo
me da sam u dobroj formi. A nisam. Disanje mi izgubilo onaj spontani ritam kad sam u miru, san mi nije
čvrst i lak kao što zna biti, a i misli ne teku onako tiho i blago kao sto ih volim uživati. I palo je to meni
na pamet, ima tome nekoliko tjedana, ali brzo zaboravim. Izgleda da je aktivno stanje, ubrzani ritam i
svojevrsna produktivnost uspješan bijeg od uvida u duh i emocije, želje i potrebe. Tijelo je onda tu, da
zada lekciju.
I tako mislim o svemu, jutros, dok polako vježbam jutarnju gimnastiku i promatram disanje, uskladjujem dah i pokret, pripremam se za teniski meč.
Odnekud mi došao u misli Bisi, prijatelj iz Banjaluke. Slike koje se pojaviše, preplaviše mi svijest, što je sve stalo u ovih trideset i kusur godina našeg poznanstva. Izlaze mi pred oči slaganja i sukobi,
zajednička iskustva i iskustva koja smo dijelili medju sobom. Imali smo svoje teme u kojima smo se nalazili,
ali i teme u kojima smo se gubili. Voljeli smo se i mrzili, poštovali i prezirali, brinuli jedan za drugog ili
sukobljavali, ovisno gdje bi se našli.
Ono što nikad nije bilo upitno, to je da smo jedan drugom bili posebno važni. Jutros dok vježbam, shvatim kako ga više ne volim, kako je moje strpljenje prema njemu iscurilo, a interes za njega potpuno nestao. I znam točno, prisjecam se Banjaluke, pa mog odlaska u Zagreb, njegovog u
Sarajevo, mojih boravaka u Sarajevu, njegovih u Zagrebu, pa rat...razgovori, moji paketi i pošiljke love...
sve je bilo ok do perioda kad je, nakon rata, bio u prolazu za Ameriku. Ja sam mu poslao pare da se izvuče
iz Sarajeva, živio je s mojima tih par mjeseci procesa iseljenja, on i tadašnja mu žena...tad sam već prvi
puta shvatio koliko smo drugačiji, udaljili smo se i izgubili. Ipak, inercija starog i važnog prijateljstva nije
dozvolila da se to tako brzo završi, pa smo nastavili da se družimo što preko telefona, a što mojim
boravcima u Chicagu i njegovim u Louisvillu. Zadnjih godina, skoro da se i ne čujemo, ja ne zovem uopće,
on rijetko, ja samo odgovaram na njegove emaile, on ih pošalje, ponekad...
I sve je tako jasno ovog jutra dok završavam vježbanje, doručkujem i spremam biciklo i teniski reket. A onda, odjednom, kao da mi se dio stomaka odlomi. Neobično je kako jedna jedina, slučajno zalutala riječ
u svijesti napravi zemljotres. Suosjećanje. Odjednom ga ugledah u Zagrebu, izašao iz rata, pun priča o
preživljavanju, što u gradu, što po rovovima legendarne Zuci...ništa ja to nisam vidio, ništa osjećao, nikakva
empatija, interes, briga...ništa nije postojalo. Ja sam ga samo usporedjivao s onim starim Bisijem i davao mu
negativne ocjene iz svega što sam vidio. I jutros, preplavi me tuga i čim zatvorih vrata za sobom, grunuh u
plač. Tijelo mi se trese dok vozim bicikl...slike vlastite praznine i neuspjeha, promašenosti kao psihologa i
nevrijednosti kao prijatelja. Potpuno sljepilo, kompletna nesposobnost suosjećanja...golo govno...
I dok plačem i prilazim terenima, Greg je vec tamo spreman za igru. Počinjemo igru, a naš običaj da ne mijenjamo strane i ne mimoilazimo se, omogućuje mi da još malo plačem, da ne moram naglo prekidati.
Smirujem se, počinjem uživati u tenisu....završavamo. Pozdravljam se s Gregom, kazem ostaću malo da
vježbam servis.
Parkić u kom igram tenis, mali je i simpatičan, dva terena okružena drvećem i ja sjedam na klupu u hladu i zovem Bisija. Za divno čudo, javlja se odmah. Psuje kišu koja ga je spriječila da bajka jutros (sav je u biciklu,
ako u google ukucaš Tubić Bisi, vjerojatno ćeš naći puno trka koje je dobio zadnjih godina)ali kad ču jecaj iz
mene, reče samo čekaj da stišam radio...
I kažem mu što mislih jutros, pričam mu o svom intenzivnom doživljaju tuge i žalosti za propuštenim, osjećaju promašenosti i dodiru bezvijednosti. Plačem glasno...
On jedno vrijeme sluša, al' ništa od empatije. Brzo ulijeće s pričom o tome kako sam mu pomagao, kako sam mu puno dao, a da su za propušteno krive okolnosti. Jebi ga, ništa od mog uživanja u bolu žalovanja...već
poslije nekoliko minuta skrenusmo na sport i vrijeme sutra...sad mi je žao što se nisam sam saftao u svom
ničim izazvanom stanju i javio mu se tek kad iskoristim do kraja ponudjenu priliku za katarzom. Odlutah u misli
o važnosti dobrog terapeuta...
Polako dolazim k miru, opuštam se. Radujem se plivanju. Enver nasmijani prozori
ćao čika Caja, evo Vam šaljem slike sa Izbora za Miss...sa malim zakašnjenjem...;) treća s desna - gospođa Plamenka Stojić, glavni dizajner modne kuće tradicionalnog pokrovitelja izbora za miss Bosne i Hercegovine gospođa Plamenka Stojić na istoj poziciji ali je iza nje sada gospodin Zoka Stojić, njen suprug i direktor modne kuće
filip R O R A
maca
BRECELJ, MARKO - Svinjam dijamante (with Marjanov Cudni Zajec) Review by Sead Fetahagic Special Collaborator - First review of this album -
Along with Brecelj (described on the album cover as "the former rock star"), his long-time associate singer/songwriter Ivan Volarič Feo is also present and both were actually credited as "guests" on the album. Strange indeed, but when you start listening to other compositions, MARJANOV ČUDNI ZAJEC shows very good musical competencies, much greater than is commonly the case for usual backing bands. The members were: Leon Ukmar-guitar, Zlatko Bašič-bass, Taljub Lapajne-guitar, Robert Vatovec-keyboards and Marjan Medvešćak-drums (the bandleader from the title?). Music is full of unusual and odd rhythm patterns provided by scratchy guitars, leading bass lines and occasional synths. Brecelj's voice is funny, exaggerated, aggressive, satirical, mocking, gentle, and cool all from one moment to another. Comparison with Frank Zappa cannot be avoided, but this music is related to many different styles - avant-gardist RIO approach, especially in strong political overtones like in "Jen, dva, tri" (One, Two, Three) satirising the JNA - Yugoslav People's Army - everyday life of involuntary soldiers, post-punk guitar and bass riffs as in "Ali slišite" (But Listen) and "Drugi, tretji" (The Second, The third), BULDOŽER-like psychedelia with disturbing vocals and jazz-manner played bass and piano in "Mamici za 1. November" (Dedicated to My Mama for 1st November), or spacey beat with odd time signature in "Jesenje haljine" (The Autumn Robes) invoking certain elements from Krautrock or even "Planet Gong" universe. "Svuda ljudi, svuda zastave" (People and Flags Everywhere) with its keyboards and synth flushes is even close to progressive rock. "Sexy Disco Hit" is one of Brecelj's best songs, in which Zappa meets TALKING HEADS or PERE UBU, having one of the most fervent spits into the face of popular dance culture. And it is really seducing, hypnotic, danceable and funky! "Majmuni" (The Monkeys) is the electric version of the angst-filled protest song against Yugoslav rock dinosaurs BIJELO DUGME, previously recorded on the acoustic EP "Parada" in 1981. "Stonesi spoznajo moje stare starše" is previously unreleased old acoustic track in a folksy singer/songwriter style, presumably written in 1970s. The same version appears on the CD re-release of debut album "Cocktail". This fine, excellent, funny, serious, obnoxious, ridiculing, mesmerising piece of unconventional rock music ends on another absurd poetry note in the closing 20 seconds "Smrt" - "Death is without colour, taste or smell/Death does not have acid-base reaction/Death is an isolator/Death does not show any signs of life"! Wow! What to say - if you are into avant-garde music, poetry or art in general, get this album! P.A. RATING: 5/5
nasmijani prozori
Dubravko - Dube Pavlišin : UMORNI ROKER
Ekrem, Bartl, Lari, Frenki
Dragi Caja,
Na snimkama su: prilaz otoku Fajal, na kojem je luka Horta, odakle turisti polaze na
nasmijani prozori
HAVANA
by Vladana
Ova priča sigurno će se razlikovati od onih koje sam ja slušala, a koje su i mnogi od vas slušali o Kubi. “To je narod koji samo igra i pjeva….raj na zemlji…” Meni se nije dogodio taj narod. Meni se dogodila tuga, pomiješana sa još nečim u stomaku a uznemirena silnom prirodnom ljepotom, čudesno zelenim morem i savršenim okusom ananasa.
Izvinite.
Elem, poletjesmo iz Beograda 21. maja, preko Amsterdama (BG-Amsterdam 2.5 h), sat vremena čekanja i let avionom holandske kompanije Martinair za Havanu 10.5 sati. U Havani -6 sati u odnosu na naše vrijeme. Smjestismo se u Hotel „Nacional“, izgrađen 1939. godine, a prije par godina renoviran. Laki Luciano je, kaže legenda, napravio hotel u namjeri da tu naprave Las Vegas. Dolazila zvučna imena, pilo se, pušilo i kockalo. I otelo se.
Prvo jutro, nakon uspješno savladane vremenske razlike, glanc-novim YUTONG autobusom kineske proizvodnje (samo za turiste), a u organizaciji domaće (treba li napomenuti državne) agencije Cubatour, krenusmo u razgledanje Havane. Prvo na Trg Revolucije gdje na zidu zgrade vidjesmo lik Che Gevare, zatim nedaleko spomenik Hose Martiju, ocu nacije... U centru grada veličanstvena zgrada nekadašnjeg parlamenta, sada muzej, a građena kao Bijela kuća, zatim prekrasna zgrada teatra kojoj bi pozavidjele mnoge metropole. Provezli smo se kroz prekrasnu široku aveniju nekadašnjih kolonijalističkih vila u kojoj su smještene ambasade i predstavništva stranih kompanija. Najreprezentativniji dio Havane i jedini u kome se kuće kreče i održavaju. Ambasada Srbije izgleda najskromnije. Legenda kaže da je nekadašnji ambasador Jugoslavije, kada je birao ambasadu, tražio da bude blizu mesnice i pijace.
Onda skrenusmo malo do ulica gdje žive Kubanci. Neokrečene zgrade još od revolucije, negdje i odvaljeni zidovi, obično prozori bez stakla i mnogo veša na prozorima.
Prije šetnje kroz njihovu „gospodsku“ i uže jezgro grada, upozoriše nas da čuvamo torbice. Uske ulice, po nešto se renovira jer je jedan dio grada stavljen pod zaštitu UNESCO-a, namještene bakice s tompusom za slikanje za koji pezos, po neka trgovina sa robom iz kapitalističkog svijeta, uglavnom nedostupna prosječnom kubancu.
Znate da kubanci hranu dobijaju kao sledovanje, ali imaju i prodavnice koje uglavnom ne liče na to što ta riječ nama podrazumijeva. Više kao neka magaza, ali neugledna, često zakovana drvenim letvama, a nudi uglavnom pasulj, pravljeni sapun, meso, rižu...
Predah smo napravili u kafani na krovu Hotela Ambus Mundo, gdje je, kako opet legenda kaže, u apartmanu 511 odsijedao Ernest Hemingvej. Odličan koktel „mohito“, kubanski muzičari i turisti u potrazi za kubancima koji igraju i pjevaju.I zaplesalo se i zakitila se muzika. Pogled na neokrečenu Havanu bio nam je u tom trenutku manje bitan.
Sljedeći dan uputismo se na izlet Pinar del Rio-dolina Vinjales. Putovanje je auto-pistom, na kojoj nema gužve kao što je uobičajeno na ovakvim saobraćajnicama. Razlog je jednostavan: do nedavno nije bilo dozvoljeno kupovati automobile, a sada kada to jeste, rijetki stanovnici Kube to sebi mogu i priuštiti. Na početku priče pomenuh da smo se mi vozili u glanc-novim autobusima, te vozeći se ka pomenutoj destinaciji zamalo zanijemih kada kroz prozor ugledah nekakav kamion iz ko zna kojeg doba, kako u prikolici prevozi ljude. Međugradski saobraćaj. U prikolici niko nije igrao niti pjevao.
Onda se našem YUTONG-u malo uznedalo sa gasom, pa vozač pozva radio vezom bazu i baza reče da stanemo i sačekamo drugi autobus. Tako mi siđosmo sa auto-piste i zabasasmo u provinciju gdje turisti rijetko odlaze. A u nekom malom mjestu, vašar. Majko mila. Sirotinja neopjevana. Prase nacionalno jelo. Ukusno, crveno, othranjeno na palminim plodovima. Tu me muka i tuga savlada. Sjetih se i svih muka ex-jugoslovenskih.
Ostatak dana i nastavak putovanja klasično turistički. Indijanska pećina, nekakav praistorijski mural, dolina Vinjales jako simpatična...sa malim slatkim kućicama a ispred svake kućice par stolica za ljuljanje.
Sutradan obiđosmo Hemingvejevu kuću, na prekrasnom ranču sa čudesno lijepom prirodom, cvjetovima jarkih boja. Kažu da je baš na tom mjestu napisao „Starac i more“.
Imao 4 žene. I nekoliko djece koje nije puštao u svoju kuću, već im je u blizini sagradio jednu drvenu. Tako kažu.
Nakon toga uputili smo se u Varadero. Turistički raj, sa fantastičnim geto-all inclusive hotelima. Najela sam se najljepšeg ananasa. I poželjela svoje kuće. Jako.
DAN REPUBLIKE
čanak
dječije pozorište
nasmijani prozori
Prvi video sa zadnje svirke (tradicionalna serija koncerata "Jazz in Sarnen" gdje vec osmu godinu zaredom nastupaju poznati Jazz-Bandovi iz Svicarske): Idu i ostali. Vozdra!
banjalučki posteri
Mario
sa LOLOM
nasmijani prozori
Tokyo 2008. R I B A R
Korak iza, na kamenom nasipu što ga Ale od Hilmijine kafane zabi do trećine širine Vrbasa, sa kišobranom u ruci stoji Amira, žena mu, na samom rubu on, zabacuje.
Tad sam posumnjao da u tom sportu mora postojati nešto krupnije od puste količine ulovljene ribe, ili njene trofejne vrijednosti.
U svojim praktičnim pokušajima spoznavanja tajne nisam dobacio daleko.
Nekoliko puta sam pecao, ali - sem nešto zekica, nikad ništa i ulovio, da bih mogao ispravno cijeniti.
Draško je u gradu vidjen zubar, ništa manje ozbiljan ribar.
U mog Igora bio pokvaren kutnjak godinama.
Često ga je patio, pa on onda na njega kalodont, rakiju ili već štagod.
Samo da ne ide zubaru. Nagovaranja,
I ja sam, kao dijete, bio takav.
Stisne ga tako jedne subote, prenese se na nedjelju, pa kako ništa nije pomagalo – popusti.
Sjetim se Draška.
Zagazamo, na Maltu, zateknemo ga.
Sidjemo u ordinaciju, on kaže da ću mu morati asistirati.
Koji ne voli ići zubaru jednako ne voli njihov rad ni gledati.
Ali Igor, pa moraš.
Daa mu injekciju i nakon desetak minuta, zub majstorski izvadi. Ni lecnuo se nije, Igor, ja mu ozada držao glavu.
Jos malo popričali, dok se pacijent u stolici odmarao, pa zatrazim da platim.
‘Ništa’, reče.
Kako mi nismo bili baš tako, na ‘ništa’, ja se usprotivim.
‘Princip’- kaže on.‘Ne važi samo za tebe, nego svakoga. Zube vadim džaba.’
Na moj teleći, obrazloži:
‘Niko ne voli da mu se vadi zub. Do trenutka konačne odluke, da se izvadi, obično se ljudi dobro napate.
Onda im se za to valja još i zavaliti.
Mene injekcija košta sitnicu, zadovoljstvo što sam nekog riješio jada bude veliko, a pacijenti cijene, pa kasnije dodju i na ostale zubne radove.’
Dopadne mi se njegovo razmišljanje, pa kad sam još po gradu upratio neke ljude sa majstorski uradjenim zubima - njegove proizvodnje, odlučim da ih uradi i meni.
Na našem narednom slučajnom susretu svoju želju izrazim, on odmah zakaže koji dan i kad da do njega dodjem.
U urečeno vrijeme se pojavim, njega nema.
‘Uribi’, obavijesti me na vratima njegov otac.
Nakon nekoliko ga sretnem.
Izvini se i kaže da je najbolje da ga, prije nego podjem, nazovem, pa mi daa novi termin.
Ja onda nazovem, pred taj novi termin.
Javi se, kaže ‘dodji zasat’.
Za sat ja tamo, otvori stari, kaže ’otiš’o u ribu’.
Sretnem ja njega ponove.
‘Došli po mene. Sana.’- opravda.
Novi termin, nazovem, on - ‘Dolazi!’
Brzo, pred kuću, nema njegovog auta. Nisam ni pozvonio.
Na promociji ‘uzBLuz’, u oktobru 2005-te mi pridje Amela, njegova supruga.
U ruci knjiga, moli da je potpišem njenom bratu Jarmenu. Ide ga posjetiti u Kanadu, pa da mu ponese.
Napišem nešto prigodno, potpiše zajednički haver Koki. Svi u smijeh.
Amela sa nama jos minutu očekala, pa se vrati mjestu gdje je stajala.
U prolazu kraj njenog društva, kasnije, zapazim da nema Draška, pa za njega zapitam.
‘Uribi’, zavrati ona nasmijano.
Amela i brat (rodjeni) by Čanak
Djani Lari
nasmijani prozori ĆENANOVIĆ
Meni se čini da nikada bolje nisu radili.
Ima robe ko na zapadu a realno brate i jeftinije. Modrenih ražnjeva sa motorima i okretom i bez okrete. Vidio sam, poručuje Alija Demirlija da prodaje oklagije, ćakije i belagije. Kaže da nejma veresije. Sjedi se pored pultova, kava se pije na svakom koraku, ponekad se šibce zavrte, malo i Trojan. Sara Mara traži podstanara. Ne mora se ni zipati, ko i mi što smo radili, dok smo djeca bili, a nema ni dvanestog kolosjeka i stare firme ‘Novi život’, ni starih drotova, istovaranja ćumura po cijeli dan ili kamene soli i koksa, ni kamenog kvarca od Makedonije. Ako se pije na golo grlo, pa zafali za podmazati nešto, trzne se mobilnim telefonom obližnja aščinca ili picerija i čovjek je tuji, za tili čas. Meza, ćevapi šiš, krpice, bumbar, sve je tuji i salata, po želji, samo penezi, pa bujrum.Čovjek i produkti stignu ko mile oči i dok ne trepneš. Fino je i zasvirati i zapjevati, ali i za pojas zaditi, dobar dan. Tako i mi prvu noć u kafiću pokojnog Škrbe, njegovog sina Vanje simpatičnog, sestre Tanje i majke im Sajme. Pindjo, Sreja, Brane P., Ćera, Mujo R. Major, Vojo S. i drugi, bilo plaho teferičli. Kancone, blues, evergreen, malo jazza i prepoznate sevdalinke do nepunih četri ujutro.Uljuljivanje i spavanac, ko nekada, zvižduk u osam. Valjalo je mom haveru Brani podraniti na pos’o, jebiga. Drugi dan, druga nafaka.Život je pokratak. Mješalica za malter 300 maraka….’
Concert hall je bio pun, atmosfera odlična. Vrlo bučno i vesello. Pozdrav, Taras of Thirrol
BALKANA Balkana (izvorno: Balukana) je pravo mjesto za bijeg od asfalta, od betona i balkona, od pakla banjalučkog ljeta... Balkana je mjesto gdje krošnje zamjenjuju suncobrane.
Zbog smaragdne boje vole je slikari.
Zbog duboke vode vole je plivači.
Zbog ribe vole je ribari.
Zbog tihe hladovine vole je urbani.
Zbog nedirnutog ambijenta vole je ruralni.
Zbog visoke trave vole je kosci.
Zbog šume vole je gljivari.
Zbog dobre bosanske kuhinje vole je gurmani.
Zbog blizine i daljine vole je đaci.
Vole je rokeri, vole je blogeri.
Na kraju školske godine vole je i profesori...
ekologija i estetika
dva jezera - desno veliko, lijevo malo
Tokyo 2008. JESEN - ZIMA
FREE - all right now
Navigator
na odmoru u Banjaluci Amra i Adem Slipac
nasmijani prozori
ŠERBEDŽIJA - imam pjesmu za tebe
brćkanje u Boriku Mario
nasmijani prozori
muzika i riječi - Rafael Krašovec aranžman i produkcija - Zoran Todorović produkcija vokala - Caja Bašić audio zapis napravljen u studiju Firles, L.A. video sniman na Beverli Hilsu, Santa Monici i pustinji Nevada glavni kamerman - Suki generalni sponzor - M A J A T A T I Ć I R A D E Š E R B E D Ž I J A kliknuti, zbog visoke rezolucije slike spota sačekati dva - tri minuta (buffering)
|