Dnevnik

B O J A N U B L

Trezven, mlad, odvažan, Bojan ima šta reći.

Malo ljudi je čulo za Bojana, neće ga mediji.

Poteg'o čak iz Rudog, sa ćoška BiH, do pozorišne scene 'Jazavac' (Mejdan / Obilićevo).

Budi Bojan nadu, vraća vjeru. Priča o manipulacijama i deliderizaciji... a slike se projiciraju kao film sa vašara: djeca na ringišpilu, momci bacaju alke ('ko nabije, taj dobije'), pucaju iz ptičarki. Prodaju se šećerlame, sjajni baloni i Šarene Laže...

Bojan nudi Našu stranku.

(Nova) BL to ne voli čuti. U Dom Prekovrbasa došlo jedva frtalj promila ljudi koji ovdje spavaju. Publike k'o u Gacku!

Mario

"NE MOŽEŠ IMATI 60 GODINA A DA TE NE BOLI NIŠTA"

Sule Arnautović

Gliša

POZDRAVLJAM !

Kec

Pozdravljam Caju i svu našu raju !

Nisam Vam ja neki ljubitelj nogometa,
  ali evo, jedna sličica iz Hauptbahnhof Zürich.
Onako, radi ugodjaja.
  Poslije slikanja je bilo malo frke i gužve, jer je Švicarska izgubila od
  Turske,
ali je onda oko 2-3 miliona policajaca ( na svakom su koraku !)
  sve to dovelo u red.

Pozdrav svima !

Ekrem

nasmijani prozori

Gocin maturski dodatak

SAMO ZA BLAHU !

Tržnica

17. dan juna, dan bez značaja za javnost, ali neće biti tako: 17. juni je Dan Tržnice.

Dodjeljuju se priznanja.

Šampioni u sportu, šampioni u plesu, šampioni u prodaji krompira!

I tim povodom muzika.

Na Exitu The Streets, na banjalučkoj pijaci Garavi sokak...

Muzikalna nacija: pjeva se u kafani, u parku, pjeva se na ulici...Zašto da se ne bi pjevalo i na pijaci?

Novi banjalučki običaji zbunjuju stare sugrađane.

Idem iz škole na tržnicu; mislim o nekadašnjim vremenima...

Ljilja, reporter sa lica mjesta

današnja pijaca

pred gimnazijom tržnica, prije četrdesetak godina

Draga Miki,

bilo je predivno vidjeti te na banjalučkom susretu, u Klotenu.
Iskreno se nadam da ćeš nam, na nekom od narednih, tamo, nešto i zasvirati.

Veliki pozdrav starom haveru Rokiju

Ekrem

ENVER

Lijep dan jutros topao, ali malo prevruć, pa planirao tenis ranije odraditi. Svejedno, u pola deset je već bilo prekasno, sunce, znoj, vrućina, ali tenis dobar, tijelo sluša pa ispalo dobro.
Odjednom, impuls! Niotkud gledan, pojavio se impuls jedan. Valjda mu je prethodila neka misao, slika ili privid, ko će ga znati, ali eto, nakon dvadeset dana apstinencije i discipline, odjednom, impuls. Otići tamo, svratiti nakon tenisa. Da me želja mine.
Pomisao da bi se mogli, slučajno sresti na ulici ili parku i pozdraviti kiselo i rezervirano, neugodna je i slika nepoželjna i ružna. Idem tamo, neću ni zvati. Znak dobre volje.
Podjoše riječi razuma i opreza, ali gotovo je, misao se odlomila i kao gromada od stotinu tona pritišće mozak i neće posustati dok se um ne otvori i odvede me tamo.
Počeo sam misliti, što ako imaju goste, što ako se kakav rmpalija tamo nalazi, što ako je trenutak posebno loš...ali, ništa ne pomaže, mogućnost odgovaranja ne postoji. Neki čudan prostor se u meni otvorio, drugačiji i novi. Nema straha, nema neugode, nema ljutnje, nema ljubomore, nema opreznosti. Meni je došlo da dam dobrohotni znak, da pokažem da sam još tu, onaj isti, da mi je misao meka, a namjere tople.
Ništa mi ne treba od njih, osim prisustva, čak i ako naidjem na neraspoloženje, drastične promjene, izbezumljene poglede, upitni stav i negativan pristup, sve je to ok, meni prihvatljivo i potpuno razumljivo.
Moje je moje, njihovo je njihovo. Tea je meni draga, u kojim god okolnostima. Sjedim u parku nakon tenisa, tek toliko da se sa šorca osuše tragovi znoja, sjedam na bajk i vozim se. Prilazim kući polako, ostavljam bicikl, parkiram se dugo, u želji da je ne iznenadim, vjerujući da će me vidjeti prije nego udjem. Penjem se uz stepenice, čujem glasove.

Kucam. Vrata se otvaraju, cimerica mi otvara, širokog osmijeha. Tea sjedi za stolom.
Super, cimerica će veselo. Vidi kako si pogodio trenutak, mi taman za doručkom. Hajde, sjedaj.
Ne hvala, rekoh, ja sam s tenisa, znojav i umoran, idem kući, svratio sam samo da pozdravim, da me želja mine, pa idem dalje. Čućemo se i vidjeti kasnije, kažem.
Tea se ni ne pokrenu. Neutralnog lica, gleda me, ne odajući ništa, ni misli ni emocije. Kako si, Tea, pitam. Dobro. Odgovara kao robot.
Cimerica, ustala, pa ni ne sjeda, razgovara sa mnom kao da sam jučer bio u gostima. Priča o sebi, o svom poslu, te me grli za današnji "praznik", očev dan je u Americi, pa priča, a baš sam te sinoć htjela nazvati, da nam odeš po lubenicu i doneseš.
Još u par navrata, poziva me da sjednem, da jedem, da nešto popijem, al' ja ponavljam da sam svratio samo na kratko. Onda govori, a ja i danas radim, ali sam kod kuće iza osam, hajde da jedemo lubenicu večeras, nemoj da se ne vidimo. Branim se nekako od svega, pokušavam objasniti da sam svratio onako, kratko, bez poziva na neka veća druzenja, tek da kontakt malo održim...Pozdravljam se, vidimo se, čujemo se, govorim...kratko se pozdravljam s Teom i odlazim...
Vozim se kući, u meni olakšanje, dragost, ispunjenje. Vratilo se malo života u mene, finog laganog. Počinjem da mislim o Tei i našem odnosu. Sva gomila dogadjaja, ponašanja, okolnosti i situacije...ono što izbija u centar je ta moja želja za njom, trud i uloženo vrijeme, nudjenje pomoći i davanje pažnje, ne odustajanje i upornost koju nisam ni u čemu drugom, vjerojatno iskusio. I onda puče preda mnom, slika i logika, jasna kao pazle koje se odjednom, a potpuno slože.
Pa ja tako silno želim pažnju, brigu, obzir i važnost od nje, znak ljubavi, dat iz potpune slobode, stvoren u njoj neovisan i autonoman i izražen slobodno i spontano, radosnom lakoćom, izazvan jedino njenom željom i hranjen njenim vlastitim uživanjem u tom činu.
U isto vrijeme, potpuno sam sav u priči, nudim i dajem, ulažem i tražim, pokazujem i očekujem, toliko sam u potrebi, u strasti, zarobljen željom i vezan očekivanjima, ispunjen žudnjom i obzirom, dugom i vezom, a potpuno nesvjestan da svih ovih godina, pletući mrežu očekivanja i veze sa njom, radim sve da bih upravo taj željeni čin slobodnog izraza dragosti i radosti davanja koji bi mi Tea pokazala, onemogućio.

Ma ja sam nju zarobio u svoje želje i očekivanja, usluge i poklone, razgovore i pitanja, osjećanja i težnje, ne dam joj da diše, a kamoli da osjeti prostor, mogućnosti i vlastite emocije.
Strah od slobode. Strah od slobodnog izbora. I želja da dobijem nešto iz te iste slobode i beskonačnog prostora izbora. Nezamrsiv čvor koji pletem već godinama konačno mi se sada pojavio potpuno jasno preda mnom. Kristalno prozirna st1:place w:st="on"> rijeka unutrašnje proturiječnosti kojom bih mogao ovako, još puno, puno godina...

K A R N E V A L

U Banjaluci, gradu sajmova i festivala uspio se pronaći termin i za prvi tradicionalni karneval.

Ni kiša nije mogla omesti goste iz drugih zemalja i epoha da se pokažu i da nam ušarene vikend.

Lijepo i veselo, a biće još i više na kraju kada, u Krupi na Vrbasu, bude pečen vo i kada se ’pakleni stroj’

prešalta u treću...

Mario

a sada Srednji vijek..

odmah se vidi - naše cure

Skrivalica - šta li nam to nose dražesne Makedonke?

Slovenci, u svojim tradicionalnim nošnjama

živi banjalučki razgovori pred parkićem, u nedjeljno prijepodne, februara 1981.

sliju uslijo Eki Brada, sačuvao Taras

Čovječe ne sjedaj u hlad da bi

odahnuti mogao,

Kad na vrhu brijega ubereš taj divni cvijet.

Pogledaj dole kako se muče

Toj djeci pomozi uz strme se pute pe’t.

Sule Arnautović

kraj Vrbasa, 2001.

Maca, Dari, Staška

Donka

SLIJE GRADA

Pozdrav Caji i cijeloj raji !

Pa onda jedna sličica sa Münster - Terasse:

Dragi Boro!

Ah, kako je lijepo zajedno bilo prošetati Bernom u ono bezbrižno,
mladalačko vrijeme, zar ne?
  Ne pamtim kada smo se posljednji puta vidjeli.
  Puno je vode proteklo Aarom, a bogami i Vrbasom.
  Ja i danas često navratim u Bern, ponekad onako iz dokolice,
  a ponekad i zbog nekog poslića...
  Lijep je Bern! Nije se puno promjenio zadnjih 300-400 godina, ha, ha !
  Evo, skoro je počeo EURO 2008:
  Ali, mene to ne interesuje, a mislim ni tebe...
  ..........................................................................................................
  Samo sam naletio na ovu sličicu iz onih vremena...
  A ko je slikao :
Pa Henry, naravno !
  Ja naštimao, on slikao!
  Dobri stari Henry !!!
  .......................................................................................................
  Srdačno te pozdravljam i zahvaljujem, onako, malo sa zakašnjenjem
(od 27 godina) na gostoprimstvu, onoga maja 1981. godine !

cica šoferica

ima nas svukuda

ZA RAJU MLADOSTI

   Na ovoj staroj fotografiji iz gimnazije: s lijeva na desno je Maca, Amila, pa ja i Šeha.
   Slikano na Šehitlucima, 1974 godine.Valjda ćeš me prepoznati, Vesna se možda više sjeća.
   Mladost je mladost.
Nova je iz prošlog mjeseca.

   A sad da ti kažem: moj 18-ti rođendan - a ti si to zaboravio, proslavila sam kod Nermia, jer smo
slavili isti dan. Na taj dan došli ste meni svi dragi, bivša raja, Jarmen, Koki, ti, Vesna,
Đani, Darko, Neja, Rusmira, Brane.., baš nas puno bilo.
   Čega se najviše sjećam je da si ti pjevao operetu sa Milenom Moračom, pa sam sama sebi rekla,
   o bože, ovaj čovjek pjeva fantastično, a na sceni je banjalučki Mick Jagger.

   Da ti kažem i ovo:
   Moj brat je Armin Midžić, možda ga znaš. Pred rat, na par godina, je bio direktor Čistoće.
   Tata mi je tvoj imenjak, Zlatko Midžić, koji je za fudbal dao svojih bar 50 godina života.
   Stari Zlaja, bicikl mu bio prijevozno sredstvo.
   Moj bratić je također tvoj imenjak, Midža gitarista, a i ja sam s pravim imenom tvoja imenjakinja, Zlata.
   Puno istih imena.
   Bavila sam se i ja glazbom, od svoje 7-me godine ali - moja greška, završila samo tri niže.
   Profesorica klavira mi bila Stojanka Milošević. Prekinula sam, na žalost, jer sam se htjela više igrati.
   Sada sam u Rijeci, imam kćerku Adnu, 23-a godina i treća godina građevinskog faksa.
   Udala sam se za Mašu Dujso, ali smo u raskoraku i uskoro završavam tu storiju.

   Svoju mladost vežem za Vas, gore pomenute, s mog 18-og rođendana.
U duši sam bila i ostala gimnazijalka, dosta živim u prošlosti i od prošlosti.
Puno pozdravljam,
   Singa.

M A T U R A

Dragi moj Cajiću,

Nisam vjerovao, ali istina je: Trideset godina poslije mature, cure su još lijepe. Sada kad su im godine otpuhnule oholost s lica čine mi se, zapravo, da su i ljepše nego nekad. Kao kad prašinu oduvaš sa flaše starog “bordeauxa” pa, zatim, laganim pokretom flanelskom krpom obrišeš naljepnicu kako bi pročitao kojem regionu pripada i iz koje godine dolazi. Znam da poredjenje žene s vinom nije uvijek sretno ali je tačno: i staro se vino, baš kao žena, ukiseli ako se ne čuva s pažnjom i ljubavlju. I ako nije od plemenite sorte groždja. Zato “bordeaux”.

Kad piješ takvo vino moraš ga piti kratkim gutljajima i, nakon što si pustio da ti vino potpuno prelije jezik i oblije sve čvoriće čula okusa, tek tada možeš, u trenutku dok ti gusta tečnost, kao ulje, klizi niz grlo, osjetiti dodir blaženstva. Možeš, kažem, jer nije svakome dano da zna da prepozna taj osjećaj.

Ja hoću da vjerujem da su “momci” na toj gala večeri generacije banjalučke gimnazije iz 1974/78, baš svi, znali da vide ono što sam ja vidio. Dječaci koji su, s kraja sedamdesetih, dugih kosa zamršenih snovima i nezgrapno upakovani u prva odijela i kravate, odlazili u svijet akademskih gradjana, vratili su se u noći koja je maj pretvarala u juni godine 2008. kao prosijedi muškarci prorijedjene kose i manje ili više ispunjenih snova, željni da se pred svojim oholim, a zapravo preplašenim curicama, pohvale uspješnom karijerom i pokažu im šta su propustile time što im se nisu dale u vrijeme kada su, kao vatrene ljubavnice, ispunjavale njihova mladićka maštanja.

Pred gimnazijom se tog sunčanog jutra u Banjoj Luci okupilo, mislim, stotinjak ljudi koji su se vrzmali i okretali tražeći se i prepoznavajući se. Sigurno nisam bio jedini kojeg je bilo strah da će mu se javiti neko koga se ne sjeća. I, desilo se. Preda mnom je stajala žena nešto duže plave kose, sigurna u sebe, neposredna, zavodljiva i zadovoljna. Ona i bukvalno baca ljude u nesvjest (doktor anesteziolog), a meni je toga jutra trebala pomoć kardiologa (koji se, sasvim sigurno, takodje muvao medju nama jer se moja generacija masovno upisivala na medicinski fakultet) kada sam čuo: Donka! Ni sada ne mogu da joj se sjetim prezimena, osim udatog, ali mi je zato potpuno jasno zašto je moj pokojni kolega i Donkin bivši muž, Nikola Guzijan, do smrti bio očaran tom ženom. Ostale, koje nisam vidio 20 i više godina, nije bilo teško prepoznati. Dino Smajlagić, kojeg poznajem još iz osnovne škole, bio je jedan od takvih dragih likova iz prošlosti kao i Dragan Turanjanin pa Lidija Jakić, Zorica, Nada, Irena, Vanda... Uvijek vesela Slavica Ljevar, pa Indira Ahmetašević, Vesna Knežević, Brana Ojdanić, Snježana Tulumović…

Poslije smo se razišli po grupama što je, zapravo, trebalo biti “po razredima”, kako bi se izvršila “prozivka”, ali je tu nastala zabuna. Kao i mnogi drugi ja sam sa jednim razredom proveo tri gimnazijske godine, a u četvrtoj, na “izbornoj” nastavi, iz III 8 u IV 6, ostalo nas je troje ili četvero. Našao sam se tako u grupi koja je predstavljala mješavinu III 8 i IV 6, ali i nekih drugih razreda. Atmosfera vesela. Samo opušteno, što bi rekao “ministarkan”. Kada smo Brku (Armin Brkić) u šali predstavili kao “gospodina ministra” asocirajući na ženu mu Jasnu koja je ministar u Vladi RS, on je uzvratio šalom na vlastiti račun: “Nije ministar nego ministarkan!”

“Izvini, ja ne znam kako se ti zoveš. Jesmo li mi bili u istom razredu”?

“Nema veze, kaže Svjetlana, ni ja ne znam tvoje ime. I nismo išli u isti razred. Ja sam bila u onom miješanom njemačkofrancuskom razredu, tamo zabačenom kod sale za fizičko”.

Naravno da nije bilo važno. Nakon 30 godina takvi detalji gube na značaju. Mala Svjetlana je danas redovni profesor farmakologije na Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci. Uopšte, čini se da smo dosta uspješna generacija. Čuo sam, čak, najuspješnija u posljednjih 100 godina. To je, navodno, ispričao Tihomir Levajac, koji se bavio analizom banjalučkih gimnazijalaca od one slavne “realke” do današnjih dana. Najviše je, izgleda, ljekara (nije ni čudo, mi smo prva generacija koja se mogla upisati na tek osnovani Medicinski fakultet koji je 1978. startovao na Banjalučkom univerzitetu), ali u razredu u kojem sam se toga dana našao bili su, osim hirurga i oftamologa, jedan javni tužilac BiH (tužibaba, tako sam je zvao), univerzitetski profesor, sudski tumač, pisac…U drugim razredima je bilo bankara, političara, pravnika, ekonomista…

Profesora, naših, iz tog doba je bilo malo. Ja sam, zapravo, vidio samo Tihomira Levajca i onog bivšeg direktora gimnazije koji je došao poslije Milana Salapure (imena mu se ne sjećam).

Poslije prozivke koja se bez razrednika obavila po razredima, većina je otišla u baštu hotela Bosna na kafu i nastavak započetih priča. Završio sam to poslijepodne sa Branom, Lidijom i Gogom kod Muje na ćevapima. Nas, četvero, rasijanih. Brana u Osijeku (“Jel de, Goca, ti kao i ja, malo tamo, malo ovamo”, kaže), Lidija u Nikšiću, Goga Bikić, miss maturske večeri iz 1978, u Subotici i ja, u Holandiji.

Nisam bio na skupu povodom četvrt vijeka mature ali se dobro sjećam susreta od prije deset godina, 1998. Ajša (ni njoj se prezimena ne sjećam) je pjevala, a ja sam osjećao i prkos i ponos u njenom glasu kao što sam oko sebe osjećao impulse boli od još svježih ratnih rana. Svejedno da li se radilo o rasijanima ili onima koji su ostali u Banjaluci. Oreol boli je treperio nad tim susretom kao omorina i tu se ništa nije dalo promijeniti. Oni koji su otišli nisu mogli oprostiti onima koji su ostali, a ostavši su bili ljuti što su se tim otišlima morali pravdati za nešto za šta se nisu osjećali krivim. Sjećam se tada priča jedne od cura te večeri, utegnute u usku crnu haljinu koja joj je otkrivala sve što je bilo žensko na njoj. Kao ljekar radila je za vrijeme rata u poljskim bolnicama koje su, kao u svakom ratu, zaudarale na trule rane i dezinfekciona sredstva. Vidjela je smrt i patnju i bol i pomogla je onima kojima je mogla pomoći i nije se osjećala krivom što su joj raskomadali zemlju i što su joj protjerali prijatelje… Baš kao Ajša pjesmom, ona je svojom uskom haljinom prkosila mržnji i drčno se radovala životu.

Deset godina poslije, nije bilo Ajše da zapjeva, a moja doktorica imala je “na fado” uvezanu kosu i elegantnu (ponovo crnu) haljinu. Ona više nikome ništa nije morala da dokazuje. A, falila nam je Ajšina pjesma. Ne prkosna i ponosna već vesela i sjetna. Istovremeno.

Veče je bilo organizovano u restoranu Akvana, novom bazenskom kompleksu na mjestu na kojem je nekad bio, nikad korišteni, vojni bazen u Boriku. Ukusno namješten i kvalitetan “švedski sto” i vino koje je opravdalo visoku cijenu (mislim da je bio neki talijanski Pinot Blanc) sigurno će brzo izblijedjeti iz sjećanja, ali do posljednjeg detalja i s ukusom dotjerane dame, ostaće da se pamte.

Muzičari su dobro ali preglasno svirali loše pjesme. “Tiketiketačke…” nije bila moja muzika ni kada je Čobi sa “Pro Arte” postao prvi milioner medju jugoslovenskim pjevačima, ali sam ipak pjevao. I igrao. Sa Svjetlanom koja je bila sretna da se, na trenutak, mogla vratiti u gimnazijske dane kada je propustila sve one disco večeri i lokalne žurke…i sa Persom, koju nisam poznavao prije 30 godina, ali za koju sam osjećao da će u ponedjeljak, na poslu u čelinačkoj banci, na trenutak zastati u radu i tajanstveno se nasmiješiti nečemu što ju je, te večeri, vratilo tri decenije unazad.

Kada smo se rastajali, tri sata iza ponoći, pomislih kako bih volio da sam te večeri sreo još neke ljude koji su htjeli, ali nisu mogli doći. Onda sam odlučio da, preko tebe, uz bluz, svima njima pošaljem ovaj izvještaj.

Pozdrav,

Goran Trkulja

maturanti

nasmijani prozori

zabava

OLIVER ~ Official face of Australian Open 2008

mali na posteru je Oliver, Sande i Jove Ćeranić

nasmijani prozori

P A V L E

Na Beverli Hilsu, LA, partiju karata igrali Amir Ibrahimbegović, Rade Šerbedžija, frizer Adis, Eli Slipac i ja.

Kartali kraj bazena, na gajbi sestre Bore Vukadinovića – Nataše, i njenog muža Keca.

Amerika.

U primaćoj sobi kuće, veličine 14 X 8 metara - otprilike, Maja Tatić i Rade snimali prvi dio TV spota za Rafijevu pjesmu ‘Moja te je

duša poznala’.

Kako se – zbog namještanja scene i rasvjete u takvim prilikama gubi dosta vremena, Šerbedžija dosadu razbijao pokerom.

Zakačivši se u šnjuru, kao i ostali, puštao da ga igra ponese.

Objave tipe ‘tri puta, devet puta, pot, re-pot…,’ podizale u igrača adrenalin, sa lica – za kratko, brisale osmijeh.

Po podvrtanju igre bi Rade koju zapjevao, obavezno staru i dobru, pa se tako zabavljao dodatno.

Mi zapeli. Sitna para kolala, ali se nikom nije gubilo.

Prestiž.

Razočaran ishodom izvjesne šnjure, Amir sočno opsova, sto nasmija sviju.

Taj potpuno bezopasan incident potsjeti Radeta na Pavla Vujisića, pa nam u kratkom prekidu igre ispriča:

"Sjedili nas dvojica u restoranu, negdje na crnogorskom primorju, nekog ljeta.

Kad god smo negdje nešto zajedno radili, fino se družili.

On mene volio – ne znam zbog čega, ja njega - zato što je Pavle Vujisić.

Litre bijeloga i kisele bi se – u takvim prilikama, obnavljale. Tako i priča, svaki put svježa, interesantna.

Nakon nekoliko popijenih litara, toga dana, i u sred neke oberinteresantne – priče, priđe nam neko dijete.

Malac, desetak godina, u kupaćim gaćama.

U jednoj ruci mu pinkalo, u drugoj komad bijelog papira.

‘Čika Pavle, čika Pavle!’- obrati mu se uzbuđeno.

Nasječen u rečenici, Pavle zakrenu glavu:’Šta je?!’

‘Čika Pavle, molim vas, bi li mi se potpisao na ovaj ovde papir, pa da imam tvoj autogram?!’

Okrenu se tu Pavle meni, pa me - sa onim jednim okom zakosivši malo više nego uobičajeno, zbunjeno pogleda.

Onda glavu zavrati, ka malom, pa mu reče:

‘Mrš odavde, jebo te ćaća!"

'nove slije'

fali frizer Adis

nasmijana kula

den hag, central brada

Vozdra Caja,

Ovako izgleda dobar black opal.

Ovaj komad veličine dlana je pronašao (iskopao) naš čovjek, iz Srpca.

Vrijednost mu je oko 50000$.

Da je u njemu sadržana i crvena boja, vrijednost bi mu bila bar deset puta veća.

Slike "rudnika" u kojem je iskopan, a takvih ima bezbroj u Lighting Ridge, prijestolnici of black opal .

tharass

most preko nemir – vode

(BRIDGE OVER TROUBLED WATER)

kada zagrbi

a ti sam

kad suze nagrnu

suze očaja

ja sam ti drug

kad ti zatreba

kad misliš nema kud

kao most preko nemir – vode

ja ću stajati

kad te izdaju

kad te napuste

kad tuga oblada

ima utjeha

posvijetliću,

kad oblada mrak

kad život zaboli

kao most preko nemir – vode

ja ću stajati

putuj sa srećom

budi jak

kad stazu izgubiš

prati zvijezdu Danicu

ne plaši se, jer

kada zatreba

ja idem sa tobom

kao most preko nemir – vode

kada zatreba

nasmijani prozori

U čemu je bila ljepota Banjaluke

Muhamed Filipović 28.05.2008 19:13

Nema sumnje da je Banjaluka jedan od najljepših gradova pod našim nebom. Svoju ljepotu ona zahvaljuje u prvom redu svom izuzetno povoljnom geografskom položaju, činjenici da je stjecište četiri rijeke, od kojih su dvije značajne (Vrbas i Vrbanja), dok su dvije malo jače rječice (Suturlija i Crkvena), nažalost, uništene zapuštenošću i pretvaranjem u kanal za otpadne vode.

Drugi moment koji Banjaluku čini izuzetnom je činjenica da ona od svih većih bosanskohercegovačkih gradova (Sarajevo, Mostar, Zenica, Tuzla) ima najdirektniji i najoptimalniji izlaz u Panoniju i u srednjoeuropski prostor tj. da je najkraćim željezničkim i autoputem povezana sa Zagrebom, Osijekom, Budimpeštom, Beogradom, Rijekom, Bečom i Trstom.

Uz to, leži jedva pedesetak kilometara ravne ceste do plovne rijeke Save, uz dodatnu mogućnost da i Vrbas pretvori u plovnu rijeku sve do Delibašinog Sela - Trapista i tako uđe u broj gradova koji su riječnim putem povezani sa svijetom.

Treći moment koji našem gradu daje osobitu vrijednost sastoji se u činjenici da je ona na ingeniozan način od svog nastanka bila moderno urbano oblikovana tj. da se logično razvijala od spajanja Gornjeg i Donjeg šehera, čime je nastala jasno i logično artikulirana cjelovita gradska aglomeracija, koja se od izlaska Vrbasa iz kanjona Tijesno slobodno razvijala ka Lijevču polju i dolinom Vrbasa išla ka Posavini.

Četvrti element koji Banjaluci daje prednost ispred svih drugih bosanskohercegovačkih gradova je činjenica da je ona proviđena velikim kompleksima zelenila, da su okolna brda u nju urasla i da ima najviše najdužih gradskih aleja sa četverostrukim drvoredima, a da kroz njeno središte teče moćna rijeka Vrbas, kojoj brda, raslinje i aleje osiguravaju dovoljno svježine i u najtoplije ljetno vrijeme.

Kad se tome doda da usred gradskog toka Vrbasa postoji velika Ada, koja obogaćuje prostor namijenjen ljudskim potrebama i povećava mogućnost uživanju u vodi i na njoj, uz tradicionalne mlinove na rijeci, onda se bogatstvo odnosa rijeke, brda i grada ne može uopće ni izmjeriti, a ni porediti sa bilo kojim drugim gradom u našoj zemlji.

Sve je to, uz činjneicu da je, kao i neki drugi bosanskohercegovački gradovi i ona bila spoj starog i novog, da se u njenoj strukturi mogu razlikovati ili su se donedavno mogli jasno razlikovati, arhitektonski slojevi orijentalnog, austrougarskog, međuratnog i modernog perioda, koji su izražavali njen put u izgradnji, davalo je Banjaluci opravdan epitet najljepšeg bosanskohercegovačkog grada. Istina, ljudska zloba i glupost su ponešto od njenog arhitektonskog bogatstva i vrijednosti uništili, ali na svu sreću glavni artefakti se obnavljaju.

Takođe na sreću, nije bilo moguće uništiti ono što je gradu dao Bog i sretna zamisao njegovog osnivača i najvećeg pojedinačnog graditelja Ferhat-paše Sokolovića.

Međutim, ja bih rekao da je ono što je Banjaluku posebno odlikovalo i što je bila njena najveća vrijendost - mentalitet i način života njenih građana. Banjalučani su se po nekim odlikama svog karaktera i shvatanja o životu odvajkada znatno razlikovali od ostalih Bosanaca i Hercegovaca.

Nije to samo činjenica da smo mi bili Krajišnici, a ni ono što je poznato iz narodne izreke "Kroz Banjaluku ne pjevaj", a što je izražavalo osvjedočenu činjenicu da je Banjaluka bila oduvjek rasadnik najboljih pjevača i da su, u vrijeme koje ja još dobro pamtim, u njoj postojale cijele dinastije vrsnih pjevača, o kojima u zapisima melografa, muzikologa i vrsnog kompozitora Vlade Miloševića možemo nači bezbroj zapisa, činjenica i bilješki, nego i ono što je izraženo u naročitoj sklonosti njenih građana prema ugodnom životu, dobroj hrani, teferiču u prirodi i posebno akšamluke, osobito one kraj Vrbasa, koji su i u narodnoj pjesmi opjevani.

Već je svjetski putnik Evlija Ćelebija zapazio ovu crtu kod stanovnika Banjaluke. Na svoj orijentalni način, da ne uvrijedi nikoga, a da ipak kaže istinu koju je vidio, Evlija govori o tome kako je Banjaluka krasan veliki šeher u kojem žive brojni stanovnici svih vjera i u kojem žive mnoga gospoda, ne samo oko vezirovog dvora, nažalost porušenog nakon Drugog svjetskog rata, nego i mnogo bogatih zemljoposjednika, trgovaca i zanatlija.

Evlija govori o mnogim stvarima u Banjaluci, pa posebno hvali njene trešnje zvane hašlame, koje su velike, sočne i slatke kao med kakvih nije našao u cijelom carstvu - a bogami je to tada bilo carstvo.

Govori i o tome kako Banjalučani vole teferiče i dobru hranu i navodi kako se o tome ko ima kakve običaje i naravi u Bosni spore Banjalučani i Sarajlije. Sarajlije, kaže Evlija, optužuju Banjalučane da mnogo vole teferiče i da puno troše na provode i hranu, a Banjalučani kažu za Sarajlije da su škrti i da od silnog titizluka kroz đam sir umaću da bi im duže trajao. Evlija, nadalje, kaže: "Ja, bijedni božji rob Evlija, se ne bih miješao u ovaj spor, ali moram kazati da sam najbolju baklavu pojeo u Banjaluci." Tako su građani našeg grada priskrbili svom gradu glas mjesta u kojem ljudi vole život i žive ga bogato i s veseljem.

A svako ko se još sjeća štektanja motora za navodnjavanje uz Vrbas i pjesama akšamlija Pod Orasima, ono se pružalo nizvodno od Halilovca do Rebrovca, zna kako su Banjalučani znali da teferiče, akšamluče i da se vesele uz svirku i pjesmu. To znaju stariji, a oni će se sjetiti i običaja da svaka imućnija familija u ljetno doba organizira za svoje komšije i prijatelje teferič na Vrbasu, Adi, Vrbanji, Suturliji, Gornjem šeheru, Novoseliji, u Vrbanji ili u Slatini. Na teferiče se išlo rano ujutro kolima i fijakerima, a ostajalo se cijeli dan i za svakog je bilo ponešto za veselje i provod.

Sve je to bilo izraz jedne mekane i vesele prirode banjalučkog svijeta, koji je bio urban i počivao na vezama nastalim u zajedničkom životu. To nije bilo isprazno veselje i sklonost trošenju nego stav da je život jedan i kratak i da ga treba poštovati i živjeti u prijateljstvu i veselju, jer zla ionako ima dosta. Da je to bilo upravo tako najbolje dokazuje zlo vrijeme koje je u nastalo 1941. godine, kada je zločinačka vlast počela progoniti ljude zbog njihove rase, vjere i nacije.

Činjenica je koju treba zapamtiti i na nju se vraćati, ako još ima vremena da ostanemo ljudi, da u Banjaluci nije bilo domaćih ustaša. Glavne ustaše - Gutići, Stubnija, Kelemen i Nedjeljski nisu bili Banjalučani. Nešto malo katoličke mladeži, koja je angažirana preko križarskog pokreta (vodio ga je Nedjeljski) to je sve što je ustaštvu dala Banjaluka.

Tome treba dodati i kriminogenog Asima Đelića, homoseksualnog partnera zločinca Viktora Gutića, i to je sve. Sa druge strane, Banjaluka je dala više od 1.700 prvoboraca u ratu protiv fašizma, a u ratu je učestvovao gotovo sav grad, koji je 1944. izbjegao na oslobođenu teritoriju.

U Banjaluci je sve što je imalo ugleda i značenja, od muftije Nurkića do tapetara Raskana Suljića, 1941. godine potpisalo Rezoluciju protiv progona Srba, Jevreja i Cigana. Gotovo svi potpisnici, njih preko 200, završili su u logoru "Stara Gradiška". Banjalučani su masovno javno protestirali protiv ustaškog ubojstva bolesnog hodže koji je viknuo: "Živio kralj." Banjaluka je bila nijema i niko nije izlazio na ulicu nakon pokolja nad Srbima u Drakuliću koji se dogodio na Božić 1942, a koji je predvodio zloglasni fra Miroslav Majstorović Filipović.

Ono što čini jedna grad gradom i daje mu najvišu vrijednost nije sve ono što sam naveo, nego upravo to da u njemu žive ljudi koji su pravi ljudi, koji su solidarni sa svojim sugrađanima, koji su sposobni da se usprotive zlu i nepravdi prema bilo kome.

Nažalost, kako god je neobuzdana gradnja uništavala bašče i brodove kraj Vrbasa, historijske objekte nulte vrijednosti (bezistan, kamenitu džamiju i ćupriju na gradskom šancu) te gradila zgradurine misleći da izgrađuje grad, tako su i oni koji su se doseljavali u naš grad postajali samo njegovi stanovnici, ali ne i građani. Oni, nažalost, nisu nikada naučili šta znači biti građanin uopće, a posebno građanin tako lijepog i važnog grada kakav je bio naša Banjaluka.

NEVJEROVATNI LUKA BAN (15 slija)

foto - novosti

TEFA - FIT seli sa Pilane Tarasov glanjc - novi osmijeh

vožnja Los Angeles - om

Zoran Todorović

LOS MUCHACHOS: momačka večer

adnan b.

Jutros se probudila, kroz zavjesu preko prozora probija sunce.

Odmah fino.

Dignem se, umijem, i dok se kuhala voda za kafu, virnem van.

Kad, dole komsinica sa drugog sprata, sunca se.

Bi mi lijep prizor, pa rekoh – da podijelim.

maca

SLIJE GRADA

Zelengora, juli 1981.
stoje:
  Ekrem, Gordan, Jelena (Zagreb), Nenad (Frenki),
čuče:
Djuro, Zoran Todorović,
leži:
Verica.
  Slikao, za ovu priliku Zlatko Ćatić - Ćata.

Koliko je snage bilo u nasim nogama,
  koliko želje za visinama.
Dvije sedmice hodanja od Trnova preko Zelengore, Maglića,
pa sve do Durmitora. Kroz kišu i snijeg.
Spavanje - u šatorima.
Dvije sedmice i sve na ledjima!
I u nogama!
A srce ogromno.
I prijateljsvo.
Prijetelji stari, gdje ste, ha, ha !??