|
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
"NE MOŽEŠ IMATI 60 GODINA A DA TE NE BOLI NIŠTA"
Sule Arnautović
Gliša
POZDRAVLJAM !
Kec
Pozdravljam Caju i svu našu raju !
Nisam Vam ja neki ljubitelj nogometa,
ali evo, jedna sličica iz Hauptbahnhof Zürich.
Onako, radi ugodjaja.
Poslije slikanja je bilo malo frke i gužve, jer je Švicarska izgubila od
Turske,
ali je onda oko 2-3 miliona policajaca ( na svakom su koraku !)
sve to dovelo u red.
Pozdrav svima !
Ekrem
nasmijani prozori
Gocin maturski dodatak
SAMO ZA BLAHU !
Tržnica
17. dan juna, dan bez značaja za javnost, ali neće biti tako: 17. juni je Dan Tržnice.
Dodjeljuju se priznanja.
Šampioni u sportu, šampioni u plesu, šampioni u prodaji krompira!
I tim povodom muzika.
Na Exitu The Streets, na banjalučkoj pijaci Garavi sokak...
Muzikalna nacija: pjeva se u kafani, u parku, pjeva se na ulici...Zašto da se ne bi pjevalo i na pijaci?
Novi banjalučki običaji zbunjuju stare sugrađane.
Idem iz škole na tržnicu; mislim o nekadašnjim vremenima...
današnja pijaca
pred gimnazijom tržnica, prije četrdesetak godina
Draga Miki,
bilo je predivno vidjeti te na banjalučkom susretu, u Klotenu.
Iskreno se nadam da ćeš nam, na nekom od narednih, tamo, nešto i zasvirati.
Veliki pozdrav starom haveru Rokiju
Ekrem
K A R N E V A L
U Banjaluci, gradu sajmova i festivala uspio se pronaći termin i za prvi tradicionalni karneval.
Ni kiša nije mogla omesti goste iz drugih zemalja i epoha da se pokažu i da nam ušarene vikend.
Lijepo i veselo, a biće još i više na kraju kada, u Krupi na Vrbasu, bude pečen vo i kada se ’pakleni stroj’
prešalta u treću...
Mario
a sada Srednji vijek..
odmah se vidi - naše cure
Skrivalica - šta li nam to nose dražesne Makedonke?
Slovenci, u svojim tradicionalnim nošnjama
živi banjalučki razgovori pred parkićem, u nedjeljno prijepodne, februara 1981.
sliju uslijo Eki Brada, sačuvao Taras
Čovječe ne sjedaj u hlad da bi
odahnuti mogao,
Kad na vrhu brijega ubereš taj divni cvijet.
Pogledaj dole kako se muče
Toj djeci pomozi uz strme se pute pe’t.
Sule Arnautović
kraj Vrbasa, 2001.
Maca, Dari, Staška
Donka
SLIJE GRADA
Pozdrav Caji i cijeloj raji !
Pa onda jedna sličica sa Münster - Terasse:
Dragi Boro!
Ah, kako je lijepo zajedno bilo prošetati Bernom u ono bezbrižno,
mladalačko vrijeme, zar ne?
Ne pamtim kada smo se posljednji puta vidjeli.
Puno je vode proteklo Aarom, a bogami i Vrbasom.
Ja i danas često navratim u Bern, ponekad onako iz dokolice,
a ponekad i zbog nekog poslića...
Lijep je Bern! Nije se puno promjenio zadnjih 300-400 godina, ha, ha !
Evo, skoro je počeo EURO 2008:
Ali, mene to ne interesuje, a mislim ni tebe...
..........................................................................................................
Samo sam naletio na ovu sličicu iz onih vremena...
A ko je slikao :
Pa Henry, naravno !
Ja naštimao, on slikao!
Dobri stari Henry !!!
.......................................................................................................
Srdačno te pozdravljam i zahvaljujem, onako, malo sa zakašnjenjem
(od 27 godina) na gostoprimstvu, onoga maja 1981. godine !
ima nas svukuda
ZA RAJU MLADOSTI
Na ovoj staroj fotografiji iz gimnazije: s lijeva na desno je Maca, Amila, pa ja i Šeha.
Slikano na Šehitlucima, 1974 godine.Valjda ćeš me prepoznati, Vesna se možda više sjeća.
Mladost je mladost.
Nova je iz prošlog mjeseca.
A sad da ti kažem: moj 18-ti rođendan - a ti si to zaboravio, proslavila sam kod Nermia, jer smo
slavili isti dan. Na taj dan došli ste meni svi dragi, bivša raja, Jarmen, Koki, ti, Vesna,
Đani, Darko, Neja, Rusmira, Brane.., baš nas puno bilo.
Čega se najviše sjećam je da si ti pjevao operetu sa Milenom Moračom, pa sam sama sebi rekla,
o bože, ovaj čovjek pjeva fantastično, a na sceni je banjalučki Mick Jagger.
Da ti kažem i ovo:
Moj brat je Armin Midžić, možda ga znaš. Pred rat, na par godina, je bio direktor Čistoće.
Tata mi je tvoj imenjak, Zlatko Midžić, koji je za fudbal dao svojih bar 50 godina života.
Stari Zlaja, bicikl mu bio prijevozno sredstvo.
Moj bratić je također tvoj imenjak, Midža gitarista, a i ja sam s pravim imenom tvoja imenjakinja, Zlata.
Puno istih imena.
Bavila sam se i ja glazbom, od svoje 7-me godine ali - moja greška, završila samo tri niže.
Profesorica klavira mi bila Stojanka Milošević. Prekinula sam, na žalost, jer sam se htjela više igrati.
Sada sam u Rijeci, imam kćerku Adnu, 23-a godina i treća godina građevinskog faksa.
Udala sam se za Mašu Dujso, ali smo u raskoraku i uskoro završavam tu storiju.
Svoju mladost vežem za Vas, gore pomenute, s mog 18-og rođendana.
U duši sam bila i ostala gimnazijalka, dosta živim u prošlosti i od prošlosti.
Puno pozdravljam,
Singa.
M A T U R A
Dragi moj Cajiću,
Nisam vjerovao, ali istina je: Trideset godina poslije mature, cure su još lijepe.
Sada kad su im godine otpuhnule oholost s lica čine mi se, zapravo, da su i ljepše nego nekad.
Kao kad prašinu oduvaš sa flaše starog “bordeauxa” pa, zatim, laganim pokretom flanelskom
krpom obrišeš naljepnicu kako bi pročitao kojem regionu pripada i iz koje godine dolazi. Znam
da poredjenje žene s vinom nije uvijek sretno ali je tačno: i staro se vino, baš kao žena, ukiseli
ako se ne čuva s pažnjom i ljubavlju. I ako nije od plemenite sorte groždja. Zato “bordeaux”.
Kad piješ takvo vino moraš ga piti kratkim gutljajima i, nakon što si pustio da ti vino potpuno
prelije jezik i oblije sve čvoriće čula okusa, tek tada možeš, u trenutku dok ti gusta tečnost, kao
ulje, klizi niz grlo, osjetiti dodir blaženstva. Možeš, kažem, jer nije svakome dano da zna da
prepozna taj osjećaj.
Ja hoću da vjerujem da su “momci” na toj gala večeri generacije banjalučke gimnazije iz
1974/78, baš svi, znali da vide ono što sam ja vidio. Dječaci koji su, s kraja sedamdesetih,
dugih kosa zamršenih snovima i nezgrapno upakovani u prva odijela i kravate, odlazili u
svijet akademskih gradjana, vratili su se u noći koja je maj pretvarala u juni godine 2008.
kao prosijedi muškarci prorijedjene kose i manje ili više ispunjenih snova, željni da se pred
svojim oholim, a zapravo preplašenim curicama, pohvale uspješnom karijerom i pokažu im
šta su propustile time što im se nisu dale u vrijeme kada su, kao vatrene ljubavnice,
ispunjavale njihova mladićka maštanja.
Pred gimnazijom se tog sunčanog jutra u Banjoj Luci okupilo, mislim, stotinjak ljudi koji su
se vrzmali i okretali tražeći se i prepoznavajući se. Sigurno nisam bio jedini kojeg je bilo
strah da će mu se javiti neko koga se ne sjeća. I, desilo se. Preda mnom je stajala žena nešto
duže plave kose, sigurna u sebe, neposredna, zavodljiva i zadovoljna. Ona i bukvalno baca
ljude u nesvjest (doktor anesteziolog), a meni je toga jutra trebala pomoć kardiologa (koji se,
sasvim sigurno, takodje muvao medju nama jer se moja generacija masovno upisivala na
medicinski fakultet) kada sam čuo: Donka! Ni sada ne mogu da joj se sjetim prezimena, osim
udatog, ali mi je zato potpuno jasno zašto je moj pokojni kolega i Donkin bivši muž, Nikola
Guzijan, do smrti bio očaran tom ženom. Ostale, koje nisam vidio 20 i više godina, nije bilo
teško prepoznati. Dino Smajlagić, kojeg poznajem još iz osnovne škole, bio je jedan od takvih
dragih likova iz prošlosti kao i Dragan Turanjanin pa Lidija Jakić, Zorica, Nada, Irena, Vanda...
Uvijek vesela Slavica Ljevar, pa Indira Ahmetašević, Vesna Knežević, Brana Ojdanić, Snježana
Tulumović…
Poslije smo se razišli po grupama što je, zapravo, trebalo biti “po razredima”,
kako bi se izvršila “prozivka”, ali je tu nastala zabuna. Kao i mnogi drugi ja sam sa
jednim razredom proveo tri gimnazijske godine, a u četvrtoj, na “izbornoj” nastavi,
iz III 8 u IV 6, ostalo nas je troje ili četvero. Našao sam se tako u grupi koja je
predstavljala mješavinu III 8 i IV 6, ali i nekih drugih razreda. Atmosfera vesela.
Samo opušteno, što bi rekao “ministarkan”. Kada smo Brku (Armin Brkić) u šali
predstavili kao “gospodina ministra” asocirajući na ženu mu Jasnu koja je ministar
u Vladi RS, on je uzvratio šalom na vlastiti račun: “Nije ministar nego ministarkan!”
“Izvini, ja ne znam kako se ti zoveš. Jesmo li mi bili u istom razredu”?
“Nema veze, kaže Svjetlana, ni ja ne znam tvoje ime. I nismo išli u isti razred.
Ja sam bila u onom miješanom njemačkofrancuskom razredu, tamo zabačenom kod sale za fizičko”.
Naravno da nije bilo važno. Nakon 30 godina takvi detalji gube na značaju.
Mala Svjetlana je danas redovni profesor farmakologije na Medicinskom fakultetu
u Banjoj Luci. Uopšte, čini se da smo dosta uspješna generacija. Čuo sam, čak,
najuspješnija u posljednjih 100 godina. To je, navodno, ispričao Tihomir Levajac,
koji se bavio analizom banjalučkih gimnazijalaca od one slavne “realke” do današnjih dana.
Najviše je, izgleda, ljekara (nije ni čudo, mi smo prva generacija koja se mogla upisati na
tek osnovani Medicinski fakultet koji je 1978. startovao na Banjalučkom univerzitetu),
ali u razredu u kojem sam se toga dana našao bili su, osim hirurga i oftamologa, jedan
javni tužilac BiH (tužibaba, tako sam je zvao), univerzitetski profesor, sudski tumač, pisac…
U drugim razredima je bilo bankara, političara, pravnika, ekonomista…
Profesora, naših, iz tog doba je bilo malo. Ja sam, zapravo, vidio samo Tihomira
Levajca i onog bivšeg direktora gimnazije koji je došao poslije Milana Salapure (imena mu
se ne sjećam).
Poslije prozivke koja se bez razrednika obavila po razredima, većina je otišla u baštu
hotela Bosna na kafu i nastavak započetih priča. Završio sam to poslijepodne sa Branom,
Lidijom i Gogom kod Muje na ćevapima. Nas, četvero, rasijanih. Brana u Osijeku (“Jel de,
Goca, ti kao i ja, malo tamo, malo ovamo”, kaže), Lidija u Nikšiću, Goga Bikić, miss maturske
večeri iz 1978, u Subotici i ja, u Holandiji.
Nisam bio na skupu povodom četvrt vijeka mature ali se dobro sjećam susreta
od prije deset godina, 1998. Ajša (ni njoj se prezimena ne sjećam) je pjevala, a ja sam
osjećao i prkos i ponos u njenom glasu kao što sam oko sebe osjećao impulse boli od još
svježih ratnih rana. Svejedno da li se radilo o rasijanima ili onima koji su ostali u Banjaluci.
Oreol boli je treperio nad tim susretom kao omorina i tu se ništa nije dalo promijeniti.
Oni koji su otišli nisu mogli oprostiti onima koji su ostali, a ostavši su bili ljuti što su se
tim otišlima morali pravdati za nešto za šta se nisu osjećali krivim. Sjećam se tada priča
jedne od cura te večeri, utegnute u usku crnu haljinu koja joj je otkrivala sve što je bilo
žensko na njoj. Kao ljekar radila je za vrijeme rata u poljskim bolnicama koje su, kao u
svakom ratu, zaudarale na trule rane i dezinfekciona sredstva. Vidjela je smrt i patnju i
bol i pomogla je onima kojima je mogla pomoći i nije se osjećala krivom što su joj
raskomadali zemlju i što su joj protjerali prijatelje… Baš kao Ajša pjesmom, ona je svojom
uskom haljinom prkosila mržnji i drčno se radovala životu.
Deset godina poslije, nije bilo Ajše da zapjeva, a moja doktorica imala je “na fado”
uvezanu kosu i elegantnu (ponovo crnu) haljinu. Ona više nikome ništa nije morala da
dokazuje. A, falila nam je Ajšina pjesma. Ne prkosna i ponosna već vesela i sjetna.
Istovremeno.
Veče je bilo organizovano u restoranu Akvana, novom bazenskom kompleksu
na mjestu na kojem je nekad bio, nikad korišteni, vojni bazen u Boriku. Ukusno
namješten i kvalitetan “švedski sto” i vino koje je opravdalo visoku cijenu (mislim da
je bio neki talijanski Pinot Blanc) sigurno će brzo izblijedjeti iz sjećanja, ali do posljednjeg
detalja i s ukusom dotjerane dame, ostaće da se pamte.
Muzičari su dobro ali preglasno svirali loše pjesme. “Tiketiketačke…”
nije bila moja muzika ni kada je Čobi sa “Pro Arte” postao prvi milioner
medju jugoslovenskim pjevačima, ali sam ipak pjevao. I igrao.
Sa Svjetlanom koja je bila sretna da se, na trenutak, mogla vratiti u
gimnazijske dane kada je propustila sve one disco večeri i lokalne žurke…
i sa Persom, koju nisam poznavao prije 30 godina, ali za koju sam osjećao
da će u ponedjeljak, na poslu u čelinačkoj banci, na trenutak zastati u radu
i tajanstveno se nasmiješiti nečemu što ju je, te večeri, vratilo tri decenije unazad.
Kada smo se rastajali, tri sata iza ponoći, pomislih kako bih volio da sam te
večeri sreo još neke ljude koji su htjeli, ali nisu mogli doći. Onda sam odlučio
da, preko tebe, uz bluz, svima njima pošaljem ovaj izvještaj.
Pozdrav,
Goran Trkulja
maturanti
nasmijani prozori
zabava
mali na posteru je Oliver, Sande i Jove Ćeranić
nasmijani prozori
P A V L E
Kartali kraj bazena, na gajbi sestre Bore Vukadinovića – Nataše, i njenog muža Keca.
Amerika.
U primaćoj sobi kuće, veličine 14 X 8 metara - otprilike, Maja Tatić i Rade snimali prvi dio TV spota za Rafijevu pjesmu ‘Moja te je
duša poznala’.
Kako se – zbog namještanja scene i rasvjete u takvim prilikama gubi dosta vremena, Šerbedžija dosadu razbijao pokerom.
Zakačivši se u šnjuru, kao i ostali, puštao da ga igra ponese.
Objave tipe ‘tri puta, devet puta, pot, re-pot…,’ podizale u igrača adrenalin, sa lica – za kratko, brisale osmijeh.
Po podvrtanju igre bi Rade koju zapjevao, obavezno staru i dobru, pa se tako zabavljao dodatno.
Mi zapeli. Sitna para kolala, ali se nikom nije gubilo.
Prestiž.
Razočaran ishodom izvjesne šnjure, Amir sočno opsova, sto nasmija sviju.
Taj potpuno bezopasan incident potsjeti Radeta na Pavla Vujisića, pa nam u kratkom prekidu igre ispriča:
"Sjedili nas dvojica u restoranu, negdje na crnogorskom primorju, nekog ljeta.
Kad god smo negdje nešto zajedno radili, fino se družili.
On mene volio – ne znam zbog čega, ja njega - zato što je Pavle Vujisić.
Litre bijeloga i kisele bi se – u takvim prilikama, obnavljale. Tako i priča, svaki put svježa, interesantna.
Nakon nekoliko popijenih litara, toga dana, i u sred neke oberinteresantne – priče, priđe nam neko dijete.
Malac, desetak godina, u kupaćim gaćama.
U jednoj ruci mu pinkalo, u drugoj komad bijelog papira.
‘Čika Pavle, čika Pavle!’- obrati mu se uzbuđeno.
Nasječen u rečenici, Pavle zakrenu glavu:’Šta je?!’
‘Čika Pavle, molim vas, bi li mi se potpisao na ovaj ovde papir, pa da imam tvoj autogram?!’
Okrenu se tu Pavle meni, pa me - sa onim jednim okom zakosivši malo više nego uobičajeno, zbunjeno pogleda.
Onda glavu zavrati, ka malom, pa mu reče:
‘Mrš odavde, jebo te ćaća!"
fali frizer Adis
nasmijana kula
den hag, central brada
tharass
most preko nemir – vode
kada zagrbi
a ti sam
kad suze nagrnu
suze očaja
ja sam ti drug
kad ti zatreba
kao most preko nemir – vode
ja ću stajati
kad te napuste
kad tuga oblada
ima utjeha
posvijetliću,
kad oblada mrak
kao most preko nemir – vode
ja ću stajati
budi jak
kad stazu izgubiš
prati zvijezdu Danicu
kada zatreba
ja idem sa tobom
kao most preko nemir – vode
kada zatreba
nasmijani prozori
U čemu je bila ljepota Banjaluke
Muhamed Filipović 28.05.2008 19:13
Nema sumnje da je Banjaluka jedan od najljepših gradova pod našim nebom. Svoju ljepotu ona
zahvaljuje u prvom redu svom izuzetno povoljnom geografskom položaju, činjenici da je stjecište
četiri rijeke, od kojih su dvije značajne (Vrbas i Vrbanja), dok su dvije malo jače rječice (Suturlija i
Crkvena), nažalost, uništene zapuštenošću i pretvaranjem u kanal za otpadne vode.
Drugi moment koji Banjaluku čini izuzetnom je činjenica da ona od svih većih bosanskohercegovačkih
gradova (Sarajevo, Mostar, Zenica, Tuzla) ima najdirektniji i najoptimalniji izlaz u Panoniju i u
srednjoeuropski prostor tj. da je najkraćim željezničkim i autoputem povezana sa Zagrebom,
Osijekom, Budimpeštom, Beogradom, Rijekom, Bečom i Trstom.
Uz to, leži jedva pedesetak kilometara ravne ceste do plovne rijeke Save, uz dodatnu mogućnost
da i Vrbas pretvori u plovnu rijeku sve do Delibašinog Sela - Trapista i tako uđe u broj gradova koji
su riječnim putem povezani sa svijetom.
Treći moment koji našem gradu daje osobitu vrijednost sastoji se u činjenici da je ona na ingeniozan
način od svog nastanka bila moderno urbano oblikovana tj. da se logično razvijala od spajanja
Gornjeg i Donjeg šehera, čime je nastala jasno i logično artikulirana cjelovita gradska aglomeracija,
koja se od izlaska Vrbasa iz kanjona Tijesno slobodno razvijala ka Lijevču polju i dolinom Vrbasa išla
ka Posavini.
Četvrti element koji Banjaluci daje prednost ispred svih drugih bosanskohercegovačkih gradova je
činjenica da je ona proviđena velikim kompleksima zelenila, da su okolna brda u nju urasla i da ima
najviše najdužih gradskih aleja sa četverostrukim drvoredima, a da kroz njeno središte teče moćna
rijeka Vrbas, kojoj brda, raslinje i aleje osiguravaju dovoljno svježine i u najtoplije ljetno vrijeme.
Kad se tome doda da usred gradskog toka Vrbasa postoji velika Ada, koja obogaćuje prostor
namijenjen ljudskim potrebama i povećava mogućnost uživanju u vodi i na njoj, uz tradicionalne
mlinove na rijeci, onda se bogatstvo odnosa rijeke, brda i grada ne može uopće ni izmjeriti, a ni
porediti sa bilo kojim drugim gradom u našoj zemlji.
Sve je to, uz činjneicu da je, kao i neki drugi bosanskohercegovački gradovi i ona bila spoj starog
i novog, da se u njenoj strukturi mogu razlikovati ili su se donedavno mogli jasno razlikovati,
arhitektonski slojevi orijentalnog, austrougarskog, međuratnog i modernog perioda, koji su
izražavali njen put u izgradnji, davalo je Banjaluci opravdan epitet najljepšeg bosanskohercegovačkog
grada. Istina, ljudska zloba i glupost su ponešto od njenog arhitektonskog bogatstva i vrijednosti
uništili, ali na svu sreću glavni artefakti se obnavljaju.
Takođe na sreću, nije bilo moguće uništiti ono što je gradu dao Bog i sretna zamisao njegovog osnivača
i najvećeg pojedinačnog graditelja Ferhat-paše Sokolovića.
Međutim, ja bih rekao da je ono što je Banjaluku posebno odlikovalo i što je bila njena najveća
vrijendost - mentalitet i način života njenih građana. Banjalučani su se po nekim odlikama svog
karaktera i shvatanja o životu odvajkada znatno razlikovali od ostalih Bosanaca i Hercegovaca.
Nije to samo činjenica da smo mi bili Krajišnici, a ni ono što je poznato iz narodne izreke "Kroz
Banjaluku ne pjevaj", a što je izražavalo osvjedočenu činjenicu da je Banjaluka bila oduvjek
rasadnik najboljih pjevača i da su, u vrijeme koje ja još dobro pamtim, u njoj postojale cijele
dinastije vrsnih pjevača, o kojima u zapisima melografa, muzikologa i vrsnog kompozitora Vlade
Miloševića možemo nači bezbroj zapisa, činjenica i bilješki, nego i ono što je izraženo u naročitoj
sklonosti njenih građana prema ugodnom životu, dobroj hrani, teferiču u prirodi i posebno akšamluke,
osobito one kraj Vrbasa, koji su i u narodnoj pjesmi opjevani.
Već je svjetski putnik Evlija Ćelebija zapazio ovu crtu kod stanovnika Banjaluke. Na svoj orijentalni
način, da ne uvrijedi nikoga, a da ipak kaže istinu koju je vidio, Evlija govori o tome kako je Banjaluka
krasan veliki šeher u kojem žive brojni stanovnici svih vjera i u kojem žive mnoga gospoda, ne samo
oko vezirovog dvora, nažalost porušenog nakon Drugog svjetskog rata, nego i mnogo bogatih
zemljoposjednika, trgovaca i zanatlija.
Evlija govori o mnogim stvarima u Banjaluci, pa posebno hvali njene trešnje zvane hašlame, koje su
velike, sočne i slatke kao med kakvih nije našao u cijelom carstvu - a bogami je to tada bilo carstvo.
Govori i o tome kako Banjalučani vole teferiče i dobru hranu i navodi kako se o tome ko ima kakve
običaje i naravi u Bosni spore Banjalučani i Sarajlije. Sarajlije, kaže Evlija, optužuju Banjalučane da
mnogo vole teferiče i da puno troše na provode i hranu, a Banjalučani kažu za Sarajlije da su škrti i
da od silnog titizluka kroz đam sir umaću da bi im duže trajao. Evlija, nadalje, kaže: "Ja, bijedni božji
rob Evlija, se ne bih miješao u ovaj spor, ali moram kazati da sam najbolju baklavu pojeo u Banjaluci.
" Tako su građani našeg grada priskrbili svom gradu glas mjesta u kojem ljudi vole život i žive ga
bogato i s veseljem.
A svako ko se još sjeća štektanja motora za navodnjavanje uz Vrbas i pjesama akšamlija Pod
Orasima, ono se pružalo nizvodno od Halilovca do Rebrovca, zna kako su Banjalučani znali da
teferiče, akšamluče i da se vesele uz svirku i pjesmu. To znaju stariji, a oni će se sjetiti i običaja
da svaka imućnija familija u ljetno doba organizira za svoje komšije i prijatelje teferič na Vrbasu,
Adi, Vrbanji, Suturliji, Gornjem šeheru, Novoseliji, u Vrbanji ili u Slatini. Na teferiče se išlo rano
ujutro kolima i fijakerima, a ostajalo se cijeli dan i za svakog je bilo ponešto za veselje i provod.
Sve je to bilo izraz jedne mekane i vesele prirode banjalučkog svijeta, koji je bio urban i počivao
na vezama nastalim u zajedničkom životu. To nije bilo isprazno veselje i sklonost trošenju nego
stav da je život jedan i kratak i da ga treba poštovati i živjeti u prijateljstvu i veselju, jer zla ionako
ima dosta. Da je to bilo upravo tako najbolje dokazuje zlo vrijeme koje je u nastalo 1941. godine,
kada je zločinačka vlast počela progoniti ljude zbog njihove rase, vjere i nacije.
Činjenica je koju treba zapamtiti i na nju se vraćati, ako još ima vremena da ostanemo ljudi, da u
Banjaluci nije bilo domaćih ustaša. Glavne ustaše - Gutići, Stubnija, Kelemen i Nedjeljski nisu bili
Banjalučani. Nešto malo katoličke mladeži, koja je angažirana preko križarskog pokreta (vodio ga
je Nedjeljski) to je sve što je ustaštvu dala Banjaluka.
Tome treba dodati i kriminogenog Asima Đelića, homoseksualnog partnera zločinca Viktora Gutića,
i to je sve. Sa druge strane, Banjaluka je dala više od 1.700 prvoboraca u ratu protiv fašizma, a u
ratu je učestvovao gotovo sav grad, koji je 1944. izbjegao na oslobođenu teritoriju.
U Banjaluci je sve što je imalo ugleda i značenja, od muftije Nurkića do tapetara Raskana Suljića,
1941. godine potpisalo Rezoluciju protiv progona Srba, Jevreja i Cigana. Gotovo svi potpisnici,
njih preko 200, završili su u logoru "Stara Gradiška". Banjalučani su masovno javno protestirali
protiv ustaškog ubojstva bolesnog hodže koji je viknuo: "Živio kralj." Banjaluka je bila nijema i
niko nije izlazio na ulicu nakon pokolja nad Srbima u Drakuliću koji se dogodio na Božić 1942, a
koji je predvodio zloglasni fra Miroslav Majstorović Filipović.
Ono što čini jedna grad gradom i daje mu najvišu vrijednost nije sve ono što sam naveo, nego
upravo to da u njemu žive ljudi koji su pravi ljudi, koji su solidarni sa svojim sugrađanima, koji su
sposobni da se usprotive zlu i nepravdi prema bilo kome.
Nažalost, kako god je neobuzdana gradnja uništavala bašče i brodove kraj Vrbasa, historijske
objekte nulte vrijednosti (bezistan, kamenitu džamiju i ćupriju na gradskom šancu) te gradila
zgradurine misleći da izgrađuje grad, tako su i oni koji su se doseljavali u naš grad postajali
samo njegovi stanovnici, ali ne i građani. Oni, nažalost, nisu nikada naučili šta znači biti građanin
uopće, a posebno građanin tako lijepog i važnog grada kakav je bio naša Banjaluka.
NEVJEROVATNI LUKA BAN (15 slija)
foto - novosti
TEFA - FIT seli sa Pilane Tarasov glanjc - novi osmijeh
vožnja Los Angeles - om
Zoran Todorović
LOS MUCHACHOS: momačka večer
adnan b.
Jutros se probudila, kroz zavjesu preko prozora probija sunce.
Odmah fino.
Dignem se, umijem, i dok se kuhala voda za kafu, virnem van.
Kad, dole komsinica sa drugog sprata, sunca se.
Bi mi lijep prizor, pa rekoh – da podijelim.
maca
SLIJE GRADA
Zelengora, juli 1981.
stoje:
Ekrem, Gordan, Jelena (Zagreb), Nenad (Frenki),
čuče:
Djuro, Zoran Todorović,
leži:
Verica.
Slikao, za ovu priliku Zlatko Ćatić - Ćata.
Koliko je snage bilo u nasim nogama,
koliko želje za visinama.
Dvije sedmice hodanja od Trnova preko Zelengore, Maglića,
pa sve do Durmitora. Kroz kišu i snijeg.
Spavanje - u šatorima.
Dvije sedmice i sve na ledjima!
I u nogama!
A srce ogromno.
I prijateljsvo.
Prijetelji stari, gdje ste, ha, ha !??
nasmijani prozori
E U R O S O N G 2008
žiri BiH
U RINKOVOM ZAGRLJAJU
Stela i Maja
Y U G O S O N G 1978
izdo Roki Miki - curi
ultimatum noten :
'dodajider lak frizuri
moramo za Kloten!'
nasmijani prozori
Knjigu Slavka Podgoreleca "Izlet u Banjaluku", čiju ti naslovnu stranu šaljem, a o kojoj je nedavno pisao i Goca
Trkulja, sam dobio od kapetana Želje Šarića.
Pročitao sam je u dahu, jer je banjalučka, jer ju je pisao moj radni kolega iz Radio Banjaluke, novinar baršunastog,
sugestivnog glasa, Slavko Podgorelec.
Preporučam je svima kojima imena, pomenuću samo neka - Vlado Zeljković, Milkan Gojić, braća Divjak, Josip Jović-
Šover, Alija Kapidžić, Nikola Kozomora..., nesto znače.
čanak