|
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
osjecas da si dio ovoga..?
"REČ, BOJA, TON" - PREDSTAVLJENE KNJIGE DUŠANA SAVIĆA
Dušan Savić je rođen u Banja Luci 1952. godine. Veći deo života proveo je u Zagrebu, a početkom devedesetih odlazi u Beč. Godine 1999. doživeo je tešku saobraćajnu nesreću i od tada je počeo vajati, a potom i pisati. Sačinio je zbirku pesama "Kamenje govori" (Beč, 2006.), a prošle godine objavljena je njegova knjiga "Sedlo" – Banja Luka iz kofera uspomena.
- Imao sam srećno detinjstvo za razliku od ove mlade generacije koja je na neki način zakinuta jer je stasala s užasom, pa su im se i vrednosti pomešale. Zato pokušavam da im ovim mojim knjigama, u kojima, kažu, ima nostalgične topline, malo ublažim tu gorčinu koja je prouzrokovana lošim izborom vremena kad su trebali da dođu na svet. Nadam se da nisam preoštar, jer svako misli kako je njegova generacija najbolja. Tu možda ima mesta i za neku suzu, ali ona je ovde pozitivna - kaže Dušan Savić.
- Savić piše nesmišljeno, jednostavno i pitko. Rekao bih detinjasto. No, najednom, iz te lakoće pisanja izrone čudesne slike, najednom nas zabljesne nenadani smisao... Ono što je zbrisano s lica zemlje, ne može se srušiti u Dušanovom sjećanju. Stoga, on i poseže za pisanjem knjige o svom rodnom gradu. Ali to ne čini u maniru pisca s distance, nego to čini poput Noe. Samo što Savić umjesto Arke gradi knjigu u kojoj želi spasiti sve ono ljudsko što ga je oblikovalo u djetinjstvu, a što je on i sam ponio od kuće u svijet - zapisao je o "Sedlu" Enes Kišević.
* * *
Dušan već odavno svrće u somborsku varoš. I ne slučajno, za nju ga vezuje dupla ljubav - supruga Olga i "zeleno čudo"... I dok leti sedimo pod velikim bođošem, njegov nemirni duh i pričljivost kao da se ušuškavaju u ravangradsku laganoću. Nekako mi se čini da je skroz nalik ovdašnjim čeljadima, i slutim da će i tu jednog dana ostati "nepomično sjedeti kao produžena sjenka nekog drugog života, čekajući da i nju odnese Vrbas"... Kao i svi mi, u sedlu lepog što prolazi.
N.Maširević
stari jarani..
Wyman Schoots
the Photography of Bill Wyman (Rolling Stones)
Matsumoto Gallery AMSTERDAM
Blogerima koji se danas vesele,
sretno iz Baste od pleksiglasa,
Joe
SLIJE GRADA
Sulejman Hodžić - Čakara
uz Bodu, prvi hipi u Banjaluci
nisam ga dugo vidio...
Prva pjesma
Teče rijeka
I od papira, moj brodić na njoj
Mislim kud će sve proći
Gdje mu je kraj
I kad će do njega doći.
canak proljece na Sibovima
taras
Sportske vijesti
Ovih dana je, u povodu dolaska iz NBA (SAD) Antona Boba Resa, u neposrednoj blizini Sportske dvorane Borik, a u kafani Duleta Crnogorca, uprilicen susret bivsih banjaluckih kosarkasa. Vijest proslijedio i sportski susret organizovao nezaboravni bek i suter Borca, Miro Danis - Skljoja. I pored toga sto je kosarkaski tim desetkovan raseljenjem, povredama a bogami i godinama, po prilozenoj slici, nastupila je prilicno jaka ekipa. Zbog pomalo zamucene slike, a ne iz nekih drugih razloga, nisam siguran da cu prepoznati sve igrace koji su nastupili te veceri. Da pokusam:s lijeva Djoko Mikes, Griska Obradovic, Tihomir Divjak-Kikan (pojacanje iz Beograda), Miro Danis-Skljoja, Anton Res-Bob i Lazo Roljic - Roljka. U drugom poluvremenu ekipi se pridruzio Mile Djogo-Lemi. Zbog povrede to vece nije nastupio Davor Crnic-Dejvi. Niisu stigli na slikanje. Rezultat susreta nije zabiljezen. Susret prijateljski.
O susretu, vec slijedeci dan, obavjesten preostali dio kosarkaske porodice:kapiten Angel Trajkovksi - Gele, Djoko Kaludjerovic-Sopen, Vlado Bojer-Boki, Brane Majkic, Drago Kopanja-Kopi, Fuad Idrizovic (trenutno svi nastupaju u NBA-USA), Blaz Kotarac (OKK Beograd) i moja malenkost (nastupa za kosarkaski nizerazrednu Kanadu).
Canak
Kazu jutros na svim radio I TV stanicama, jos samo 17cm snijega da nam padne I srusicemo rekord postavljen u zimu ljeta gosodnjeg 1929. Tada je palo 2m I 7cm, I nama sada fali tih 17cm. I sad svi kao da navijaju da padne I tih 17cm pa ce nam svima koji to prezivimo, objesiti medalju, zlatnu, sa toliko zlata da, kad nam je objese, popuste ledja polomljena od lopatanja, I naglavice, zajedno sa zlatom, padnemo u taj isti snijeg.
Vazan je record. Takva pravila! Poludili I Kanadjani. Valjda im to preslo od komsija. Hljeba I igara! Evo uzivajte I nekoliko pitoresknih slika iz Toronta. Uzivajte, posebno vi koji ste daleko od ovog kijameta. Uzivajte, I smijuljite se. Znam ja vas!
http://www.thestar.com/fpLarge/photo/326661
Canak
ENVER
Podne je....probudio se noćas iza četiri i više nisam mogao zaspati. Počeo prebirati po mislima prethodni dan, bolje rečeno veče, a onda shvatio da mi glavobolja neće dati da lako zaspim.
A mogao sam lijepo ići spavati sinoć u 11, nudilo mi se i raspoloženjem i okolnostima, ali nisam. A možda bi sve bilo bolje. Naime, pisao nešto s njom predvečer, pomažem joj ovih dana s prevodom španjolskog teksta koji jos šef traži sredjenog sljedećeg tjedna. Nesto smo malo pričali i dogovarali se da nastavimo kasnije. Ona izlazi negdje, sama ( na randes?, na ples?) ne znam gdje, ja ne pitam, a ona neće da kaže. Kaže, zvaće me kad se bude vraćala ako hoću da prevodimo dalje. Iz nekog razloga voli da radimo skupa, iako je moje znanje jezika neuporedivo lošije od njenog, pišu se u pravilu njene ideje i na papir ide samo ono što se njoj svidja. Meni fino, provoditi vrijeme s nekim ko ti je tako drag. Usput mi naručuje da donesem šlag i nekoliko vrsta voća, kaže, pravićemo voćnu salatu. I onda se otpozdravi sa mnom, ide se spremati za van, znak da mi je otići.
Odlazim u prodavnicu, kupujem namirnice i kod kuće sam iza osam. Gledam sa sinom neki film, mlada verzija Prozora u dvorište, s adolescentima. Disturbia.
Film je gotov, ja sjeo u svoju sobu, čekam...i ne čekam...i ne mislim puno, gdje je ona što radi...ali, bliži se 11, a od nje ništa. Ja bih najradije u krevet, već sam pospan i umoran. Zovem tamo, sestra se javlja, kaže nema je još. Ma ja mislim da je vrijeme da idem spavati, ona kaže, da, kasno je. Ipak, ne da mi vrag mira, zovem ovu na celularni. Javlja se...ja sam dva minuta od kuće, ako ti se da, hajde da pišemo jedan sat.
Ustajem, oblačim se i odlazim bez dileme. Gledam je, lijepa, ukusno obučena, tjeram uspješno misli od sebe i pitanja gdje je bila i što je radila i skim u subotu navečer.
Pišemo par rečenica, usput gledamo Unfaithful na teve-u..sve erotične scene isječene. Amerika...nema sise, nema strasti...
Ne da mi se baš raditi. Preveli smo pet šest rečenica, vec je prošla ponoć. Kažem, odoh..kaže, dobro...u prolazu je gladim po kosi. Govori nemoj, ali se ne odmiče kao inače, sjedi mirno i iznenadjujuće krotko. Ne okreće glavu.
Sve mi to već pomalo ide na živce, dugogodišnja pat pozicija. Pozdravljam se na vratima, a ona ni glave ne diže s kompjutera, koji je već ugasila...čujem da nešto kaže. Pitam šta...ma ništa, ciao, vidimo se...
Više me i ne ispraća kao nekad, stojeći preda mnom, gledajući me u oči, lagano se smiješeći...postala je nekako daleka, skrivena. I eto, to prebirem u pet sati ujutro, uz glavobolju.
Hoću da pišem o tome, ali osjećam otpor. Opet stid. Čega me je toliko jako stid? Što sam sebi izgledam budala u ovim trenucima? Zašto sam sinoć ja zvao u 11? Što je to s ovim glupim, površnim kontaktima. Zar uvijek moram slušati tog emotivnog prosjaka u sebi kome je parola "bolje išta nego ništa"? Zar je on jedini lik u drami moje ličnosti? Stid...stid...nije li to nevidljivi ljepak koji me drži u ovoj priči tako dugo? Stidim se što me ona ne voli. Stid mi je to priznati i živjeti. I održavam, godinama ovu"vezu" samo da bih izbjegao stid. Kao, eto, ma mi nešto pričamo...nešto se zbiva...čujemo se...vidimo se...
Stid...valjda kao i sve emocije...imaju dvije funkcije: Da osvijetle i razjasne situaciju, ako se emocija prizna i proživi ili da je zatamne i sakriju, ako se emocija potiskuje.
U pet se digao i napunio kadu vodom. Čitao malo Post office Bukovskog, pa mislio, pa analizirao...ali više zaspati ne mogoh. Ustajem oko osam. Vježbam svoju jutarnju gimnastiku. Onda iza devet hoću spavati. Zaspao kratko...ništa. Opet glava...dajem sinu telefon, da se javlja, ja idem spavati. Zaspao, trajalo pet minuta, ponovo ustajem. Ponovo u kadu vruće vode...tuširanje toplom, hladnom liječi mi glavobolju. Evo je zove. Kažem joj da ne mogu doći. Moja glava pametnija od mene.
Ponovo se izležavam u kadi, do iza podne....
prolaz
Sonja Kristina
uzbluz u banjaluci
halo cajicu,
pitaš imal' čega? ima.ima to da me nije bilo par dana.bio u banjaluci.prodav'o i kupov'o, zapravo završavao poslove kojima sam se bavio ovih posljednjih sedmica.ali o tome drugi put.
u medjuvremenu sam se čuo (pisao) sa dujom (dobre mu one urne, a kako je holandija zemlja gdje se mrtvi češće spaljuju neg' sahranjuju, pomislih da ne bi bilo loše imati duju - za svaki slučaj, haha.) ma, ne, šalim se, zaista sam se zainteresvao da ih možda ovdje negdje prikažemo.on kaže da je u ovom trenutku glinu gurnuo (privremeno) u stranu i posvetio se pisanju - veli da će mu knjiga izaći na ljeto.nisam znao, već je objavio jednu knjigu: 'Sedlo'.iliti "Banjaluka u koferu uspomena". ako piše k'o što vaja, mogla bi to biti interesantna knjiga...
nego, osim sa dujom "uzbluz" me povezao i sa čankom, a u banjaluci sam sreo još jednu "uzbluz" face: suleta junuzovića.pokazao mi (i poklonio) knjigu i cd čiji si omot objavio nedavno na dnevniku.sule je tu sakupio svu gradju do koje je mogao doći o vremenu kada je rock'n'rol ulazio na kapije banjaluke.i prelomio je kroz vlastito iskustvo.kada je sve to stavio na CD dobio je jednu multimedijsku slikovnicu (slovo-slika-muzika) koja vrvi podacima i puna je imena.šteta što se sule nije uspio dovoljno odvojiti od ličnog ka univerzalnom pa je, tako, ova multimedijska rock'n'rol prezentacija namijenjena zapravo samo uskom krugu ljudi koji che se u knjizi prepoznati.no, ko zna, možda neko (ili sule sam, kasnije) o ove svakako interesantne gradje nešto drugo sagradi.
znaš, palo mi u oči da, deceniju i više od rasijanja, mnogi od nas, bilo da su otišli ili ostali, preselili se ili doselili, počinju da pišu.kao da se ljudi boje da će svijet koji su imali pa izgubili nestati bez traga, kao da nije ni postojao.pa počinju da skupljaju te parčiće razbijenog ogledala i slažu od njih vlastiti mozaik.
nego, htio sam I ja tebe ponešto da upitam.u vezi sa uzbluz...pitam se jesi li zadovoljan? jesi li očekivao da će stranica krenuti ovim putem? misliš li da je treba "zaokretati" ili ćeš pustiti da ide "svojim tokom" pa kud stigne? meni za sada izgleda vrlo dobro iako, možda, previše liči na "klub prijatelja caje bašića"...što takodje ne mora da bude loše no, ako ipak želiš da na jednom mjestu okupiš energiju koja bi mogla da stvori nešto veliko, mislim da bi ovim prijateljima trebalo poručiti nešto kao "prijatelj mog prijatelja je...", kako bi se krug proširio, a na stranicu se mogle nakačiti i druge stvari: linkovi, ideje, forumi...
btw: u banjaluci sam, osim sa suletom, bio i sa branom miljevićem ...njih dvojica uredjuju i vode jedan radio-program na uno-radio, a sule, uz to, kod gorana u monettu jednom sedmično radi kao dj...iako samo dva dana u banjaluci, otkrio sam, za mene, novo interesantno mjesto...na mjestu gdje je nekad bio klub izvidjaća 22. april, sada se nalazi lijepo uredjen Klub XXII...na slici s dadom sobovićem...
pozdrav,
goran trkulja
Dragi Caja,
da nisam ugradio novi model totalnog reflektoskopa ne bih ti mogao prenijeti novosti iz naše Bašte od pleksiglasa. Dolazi vrijeme kolektivnih komplimenata ali ću morati malo iskočiti iz idilične slike naše stvarnosti. Tačno je da smo istupili iz zagrljaja Azijske multiintegracije i da smo se vratili na put visokog društvenog standarda uspješnim odupiranjem procesima evropske asimilacije, ali ne ide kod nas sve tako glatko kao što bi bilo za očekivati. Sve je počelo otkrivanjem namještaljki u poslovima sa pleksiglasom i tamjanom što je bio poziv da se u Gradu sjati sav evropski novinarski ološ. Shvataš namjere, žele se poništiti rezultati našeg uspješnog bezakonja u kojem smo svima mogli biti samo uzor. Proučavali su i naše specifikume. Koliko su samo Amerikanci naučili u nizu istraživačkih radova na temu: Pozitivan uticaj čestih promjena toponima na međuljudsku toleranciju uz poseban osvrt na nazive ulica u Bašti od pleksiglasa. I EU je pala na tjeme! Bili su frapirani saznanjem da se u pojedinim gradskim getima jednoj ulici naziv mijenja i deset puta u toku tri godine, a da je prije inkorporiranja GSM-ova u fetuse Građana, kada su se ljudi koristili samo prirodnom inteligencijom za to trebalo i po dvadesetak godina. Vrijeme je to kada su došljaci koristili Plan Grada. Koja nesloboda! Danas su u Bašti od pleksiglasa fiksna imena dobile samo ulice po istorijskim veličinama (Hoonnee Fazlić, Bole Orobovich, Enko Hoxha, Rasputjin, Elwir Lahković, Novica Đoković, Ivo Nakić, Maya Tatich,...)
Tabloidna kampanja prenosi da se ti lauški desperadosi lako pale, jer su burno reagirali kad im je saopšteno da postupe po naređenju. Zašto da preimenuju ime ulice specijalno im omiljenog Enke Hoxhe, njihovog zaštitnika i poznatog borca protiv EU? Iz istorije je poznato da je taj poštovalac kulture i bogomolje dosljedno pretvarao u domove kulture. Drčni kratkofitiljaši, dobro organizovani bili su još podmićeni 'Kod Šukrije' sa po tri kugle zabranjenog sladoleda ukusa slatkog graška. U verbalno konfliktnoj atmosferi očekivano su proradili atavizmi predaka s početka trećeg milenija... Zamisli, urednike discipline Grada koji su nadzirali situaciju oslovljavali su pogrdnim imenima: 'prljavi Slovenac' i sličnim uvredama koje su se ranije mogle čuti samo u klubovima specijalne namjene. Homogena grupa mladića u fluoroscentnim dresovima sa incijalima svog idola EH ostavila je utisak događanja rulje. Postavlja se pitanje zašto u opravdanom gnjevu vrijeđati poštene Slovence koji su se vratili u bosanske rudnike svom omiljenom kopanju lignita. Zar može nekome smetati što poslije smjene onako 'garavog čela' preplave točione jeftine graškovače i veselo bez prigušivača zapjevaju svoje hajli-hajlojkače... i takvi dobrodušni postanu redovit predmet zajebancije. Eto šta su ti časni ljudi doživjeli uz sva obećanja Stabilnog sporazuma.
Pri tim neredima naletim na zalutalu trojku urednika discipline. Zatražiše mi na uvid My documents i utvrdiše da imam previše fotki, a manjak karakternih osobina. Sada moram na infuziju čipova nove generacije u 'šesnesticu'. A pred Gradimirovom kućom opet protesti. Znaš one tradiconaliste što traže da se Gradu vrati ime Banjaluka. Transparenti: Mi volimo Banjaluku, Naša Banjaluka, Banjaluka spava, Zelena rijeka banjalučka, Otkako je Banjaluka postala, BL-na Vrbasu ljepotica... Idu mi na jednu stvar; eno im demokratski dodijeljenog geta. Eno im Lendrinog mlina, pa nek pjevaju svoje parole...
Svašta u našoj Bašti od pleksiglasa, al' biće bolje...
Prijateljski,
Joe
Queen Victoria u luci Sydney
foto - Taras, 8. mart 2008.
Trg Krajine u Banja luci
foto - kamera s nebodera, 8.mart 2008(rano ujutro)
vesela masina
Mrkonjićki citati
‘’…Nozdrve nam golica noćno vino, opojnost i priviđenje, u kojem jezdi horda raspolućenih pasvandžija. Preneš li se, nestaju kao miris noći, kao dah jezni, smirene glave kamenova nakon odrona.
Dvoumica će žeđ rakije u hladovinu kaldrme prometnuti.
Čarobnica tmina proviri ispod mojih vjeđa, iza očnih kapaka, radoznalka.
Bardak rakije na stolu, kao pečat.
Ni kizlarage, tek san razbludnog evnuha u mirovanju gora jesenjih, kalnih.
Gora tamnih!...’’
(‘Put u Varcar’, Irfan Horozović, 1972.)
’’U subotu je Mrkonjić dostojno proslavio ’Rakijadu’ koja već postaje tradicionalna. Vrlo impresivan događaj, trebao si biti tamo. Četrdesetpetorica majstora rakijske tehnologije sa svojim kotlovima, više bakarnih, mada su sada 'vesele mašine' od rostfraja na cijeni... Degustacija na licu mjesta. Sve se popilo! Šta će biti tek iduće godine kad bude više Banjalučana. Ako ne bude jakog mraza i ja ću se takmičiti...’’
(Moj izaslanik Žiža, 2008.)
’’Moram pohvaliti sedam-osam rakija na ovoj manifestaciji. Mrkonjićki kraj je idealan za šljivu, tereni na 600-700 m/nm, blizina crnogorice sa što više borovine...’’
(profesor Petrović, 2008.)
’’...Toplina čovjekova, uparena sa čistoćom elemenata – zrakom, vodom, šumom i godinom sa četiri zdrave a različite klime, krov je stvoren za otvorenost i ’dočiknost’.
Za namjernika, zato, s koje god strane dolazio, mrkonjićka vrata nikad se ne zaključavaju...’’
(’Mrkonjić namjerniku otvoren’, Ivan Lovrenović, 1973.)
Mario
SLIJE GRADA
Sule i Vigo, vlasnik reagge dućana:
London 1997, All Saints Road, West End
U prizemlju zgrade u kojoj Sule stanuje je i reagge dućan.
"Bježati možeš koliko hoćeš, ali od sebe ne možeš pobjeći",
pjevao je Bob Marley.
Junuzovic
A N D Y
Rođen u porodici rusinskih emigranata iz Slovačke, Warhol je, za 30-tak godina [1952-1987] prisustva na N.York sceni stekao neprolaznu slavu.
Kao jedan od vodećih umjetnika pop-arta, doprinjeo je savremenoj umjetnosti razdvajanjem trad. načela, brisanjem razlike između fotografije i slike i uzdizanjem banalnosti na nivo umjetnosti.
Prije nekoliko dana uvažena redakacija objavi jednu moju slikicu.
Zbog sajze nosa, uzrokovane fotografovim biranjem ugla 'forpas', pri egzekuciji, ja im se požalim.
'Šalji drugu, kratićemo' - odgovorili mi.
Šala mala-la, ali me sjeti prohrljati albume.
Berlin, devedesete, izložba 'Sensation'.
Postavka koja je uzdrmala umjetnički svijet, a koju sam i ja imao priliku pogledati.
Iskreno, tu sam se našao u svojstvu radnika kompanije koja se bavila organiziranjem izložbi i transportom umjetničkih eksponata.
Zgodno.
Enormno zanimanje javnosti, na istoj, je izazvao rad 'chairman Mao', naslikan nekih sedamdesetih.
Prvo pitanje je obično liko-ko, pa smo saznali da je taj rad umjetnika udilan u H-Kongu za cijelih 17 mil. i 400 milja dolara.
Koncepcijskom kiču je Andy umio udahnuti kunst (umjetnost, za one kojima njemački nije ko maternji.) (I engleski.)
Moja ekipa je ordađivala opipljive i važne poslove, ali onaj najvažniji, samu postavku, su radili stručniji stručnjaci.
Postavku starog lavora, dva safuna i nekakvog ibrika sam ispratio sa strane stojeći, svo vrijeme otvorenih usta.
Imao sam priliku vidjeti, ili tačnije, nositi fotografiju 'green car crash', koja se nedavno prodala za 62 mil $ (!)
Poništio je razliku između originala i kopije.
Sliku 'cvijeće hibiskusa' je preslikao sa fotografije P. Caulfielda.
Fotograf je zatražio zadovoljenje na sudu i Warhol mu je, za odštetu, dao nekoliko svojih radova a sebi, napokon, kupio foto - aparat.
Slikao je ono što voli.
Jedan od najpoznatijih radova mu je onaj sa prizorom konzerve njegovog omiljenog himbera od rajčice.
Sjedao, na mamurluk.
Naravno, tu je i slika 'novačnice'.
Šezdesetih je promoter i menadžer čuvenog Lou Reeda i njegovog 'Velevet undergrouns'.
Mnogi ipak smatraju da je njegovo najveće djelo on sam, kao superstar.
Ž. Ž. (par) Suso
Stari basnopisac Ezop sjedio je jednog dana pored ceste za Atenu. Naiđe putnik, pa ga upita:
„Kakvi su ljudi, koji žive u Ateni?“
Ezop mu odgovori:
„Kaži ti meni prvo odakle dolaziš i kakvi ljudi tamo žive?“
Mršteći se, putnik mu reče:
„Ja dolazim iz Argosa. Tamošnji ljudi ne vrijede ništa. Oni su lažovi, lopovi, nepravedni su i vole se svađati. Bio sam sretan kad sam ih napustio.“
„Kakva šteta“, odgovori mu Ezop, „jer ni u Ateni nećeš sresti drugačije ljude.“
Ubrzo nakon toga naiđe jedan drugi putnik i postavi isto pitanje Ezopu. Ezop i njega upita odakle dolazi i kakvi ljudi tamo žive, a putnik mu odgovori:
„Dolazim iz Argosa. Tamo su svi ljudi ljubazni, pošteni i istinoljubivi. Nerado sam ih napustio.“
Nato se Ezop nasmiješi i reče:
„Prijatelju, raduje me što ti mogu reći da ćeš u Ateni sresti upravo takve ljude.“
preveo - E.B.
Lovsin
Svileni
From: b.glisic@inecco.net
To: cajacaja@hotmail.com
Subject: vjerovali ili ne
http://cdbaby.com/cd/vilbysheroes
Evo baba, izasao u LA cd sniman kod mene u podrumu!!!
Pogledaj link, mozes i naruciti cd, ti imas te kartice i to.
Ima i booklet unutra, slike iz studija, Seki, Glisa, i to.
Pozdrav!
Bajka ili mamurluk?
U Grad stigao Guliver. Našao si mjesto u sjeni Patuljka Drumskog.
Joe
PO SUMAMA I GORAMA (live)
Antonije Pusic- Rambo
E N V E R
Vozim se kući, u 11 nas otjerali s posla, zatvorili sve škole, očekuje se ledena kiša. Sasvim dovoljno da se u Kentucky-u proglasi opasnost i počnu vrtjeti nonstop vijesti o strašnom nevremenu i eto priče, eto teme. Da, vrlo je opasno, jer na kraju krajeva, snijeg je već napadao i dosegao opasnu visinu od tri četvrtine incha.
A nekad, davno, trebalo je voziti se na posao biciklom, od Budžaka do Šehera, gdje je mladi referent prodaje, or'lo gor'lo, morao biti u skladištu Energomonta. Sretan je bio ako je, nakon noćnih sniježnih smetova, ujutro prošao grn.
Sad mi lagana vožnja kući nije uzela više od pola sata.
Usput slušam Tollea u autu...što radim već mjesecima...pa i duže...priča uvijek isto, na svim brojnim fajlovima koje imam...govori o selfu...o tišini...prisustvu...object counsciousness and space counsciousnees...o naravno omiljenom: sad i ovdje...najviše govori o mislima kao smeću koje nam smeta da spoznamo sebe...mislima samomučiteljima...mislima koje prave buku i onemogućavaju čistoj prisutnosti da spozna sebe samu i vječnost našeg selfa koji je čista svjesnost...mislima koje ometaju spoznaju i uvid da smo svi jedno i da jedino jedno postoji...mislima koje vječnim dihotomijama odvajaju nas od Jednog ili Boga ili prisustva...mislima kao prepreci između nas i punine življenja u sada.....
...a ja, mislim svoje...Tollea čujem, al' ne pratim...ja mislim svoje, a njegov glas samo registriram...sav sam preplavljen svojim raspoloženjem i pratim svoje misli...ova tišina između mene i drugih, nezaustavljiva težina i praznina koja me muči, odjednom se ukazala kao prostor, kao šansa, kao mogućnost..
Pasivnost koja me odvaja od drugih, moju potpunu nespremnost da napravim bilo kakav pokret naprijed, odjednom vidim kao poklon. Svu ovu tišinu na koju sam se odlučio vidim kao mjesto na koje se može staviti što god se želi, sumnju ili osmijeh, poziv ili ignoriranje, šalu ili kritiku, svijet se može pokrenuti prema meni ili od mene, može se pitati ili šutiti, što god želi, može se staviti u ovaj ambis koji je nastao. I može, ako se hoće, provjeriti i vidjeti da ona ista ljubav, želja, nada i očekivanja što su postojali sve ove godine, još uvijek radosno čekaju...
a može se sve to ignorirati i otići drugim putem...i sve je isto, jer je sve izraz misli i sve je predstava svijeta u nama, slika koju smo sami izabrali...
Vozim se i mislim, osim ovih misli koje prepoznajem i pokušavam uskladiti u riječi i uglazbiti u poruku, svjestan sam puno finijih misli, koje protiču tiše i brže mojim tijelom i mada nisam u stanju da ih dešifriram mogu ih prepoznati kao energiju i radost koja me kupa iznutra, puni mi žile dubokim, unutrašnjim mirom i napinje mi mišiće do nevjerojatnog zadovoljstva. Vozim se zakrčenim autoputem, milim polako između auta, a osjećam se kao na livadi, nekog lijepog, zelenog proplanka, ilustriranog na stranicama Malog princa, rukom autora.
Proživljavam u sebi energiju čiste sreće...blagog mira...dubokog zadovoljstva...egzalstacija i neopravdana radost, do granica stida.
I mislim se...ma jebem ti Tollea i njegovu priču. Jeste, svo njegovo kritiziranje misli i slava tišine i potraga za prostorom između riječi i svjesnost o onostranom, neuhvatljivom i neizrecivom, sve meditacije, molitve i mnogobrojni putevi prosvjetljenja i mira, vrijede samo ako su u stanju da budu pretočeni u riječ.
Riječ...riječ...riječ...riječ..riječ...riječ je sve...i sve je riječ...i ništa nije ako nije riječ...
I jeste, sjedio je zen majstor petnaest godina i šutio i promatrao točku na zidu, dok nije doživio prosvjetljenje...ali ako taj trenutak nije prelio u riječ to prosvjetljenje nije postojalo...
I jeste....devedeset devet posto naših misli su smeće, ponavljanje istog, kondicioniranog kombinirano s mislima neosnovanog straha, bespotrebnih problema i štetnih (samo)kritiziranja...ali, onaj jedan posto kreativnog razmišljanja, riječi koje stvaraju i mijenjaju svjetove, koje otvaraju oči i povezuju nepovezivo, to je ono što nas čini ljudima....Ništa me ne može učiniti toliko sretnim kao kad kreativno mislim...ništa...ni najbolji stvaralački trenutak, najdublja meditacija, najsnažniji orgazam ili najizazovniji sportski podvig ne vrijede ništa ako nisu popraćeni mišlju o sebi, mišlju nekad prefinom da u riječi stane, prebrzoj da se u sliku pretvori, nesvjesnoj da joj se i samo postojanje prepozna, ali misli koja se osjeća duboko, tišinom i jedva primjetljivim pokretom srca...
I znam da negdje na ovoj planeti, u ovom trenutku neki čova prolazi kroz stanje dubokog zadovoljstva jer je konačno sve shvatio, i prirodu i sebe i povijest i život, i zna da Boga nema i konačno shvata da je on sebi Bog sam i da od čovjeka i njegovog beskonačnog duha ničeg većeg, ljepšeg i važnijeg nema.
I znam da u istom trenutku neko drugo ljudsko biće, na drugom mjestu planete prolazi kroz isto stanje dubokog zadovoljstva i snažne egzaltacije jer je konačno uspio osjetiti Boga, konačno se osjetio povezan s njim i zna i osjeća da Bog postoji i da je on jedno s njim.
I oba osjećaju isto i oba doživljavaju isto i oba žive kroz misao koja se u Riječ pretvorila i svijet stvorila...jer Riječ je sve i Sve je Riječ..
GITARISTI
Darko i Brane
kruska
Kreneš kraćim putem, imaš razlog. Žuriš.
Najbolje kroz Borik, pa uskim mostom kraj Incela preko štreke do Vrbanje. Dalje se zna, Čelinac, Kotor Varoš, Vrbanjci,... pa preko Borja do Teslića. Skreneš desno ka Blatnici i tako do ušća. Dvije planinske rječice; nastaviš uz Veliku Usoru do Očauša.
'Kol'ko ima...?'
'Meni na noge dvasata.'
I evo ga, Gornji Očauš. Dalje ideš pješke dobar sat uzbrdo.
Povremeno se opuštaš bacajući oko naokolo.
Lagano se spuštaš do starog groblja i onda još malo gore ka glavici, na ptičijoj zemlji...
u nadšumlju i podoblačju dostojanstveno stoji KRUŠKA. Još se ni lišćem nije okitila.
Imena mi nepoznatog, ali zbog ploda mekog, sočnog, slasnog vrijedi doći ponovo.
Jerbasma, karamanka, viljamovka, lujzica, pastorčica, angulemka, vjekoslavka, karamutka, klapovka, dekanka, šarenka, bartletica, leklerka, maslovka? Nebitno, sve su iz roda ruža.
Da sam se rodio u vrijeme davanja imena, kruška bi se zvala rajčica.
G.Ocaus
Mario
SLIJE GRADA
Jesen, 1983.
Kod majke Marice u malom dvoristu, Ulica Kociceva 25,
je bilo raznih dogadjanja. Uglavnom je svako "normalan" bio dobrodosao!
Posebno moje prijateljice i moji prijatelji.
Djidja je, naravno, uvijek dobrodosla, kako onda tako i sada.
I uvijek ponovo, drago mi je kad je sretnem.
Nadam se da ce susreta biti jos...
HOĆE LI MI BITI ŽAO
Koliko li sam samo puta prošao ovim ulicama.
Koliko li je mojih stopa, da su se samo mogle utisnuti.
Gledam, kao da prvi put prolazim, kao neko drugi.
Zagledam svaku kuću, prolaz, drvo.
Gdje li sam to prije gledao, valjda sam samo prolazio.
Hoce li mi biti žao?
Nekakav pritisak iznutra mi otvori usta.Trebao bih udahnuti,
ali se zrak samo zaguši, zaglavi.
Jesam li ja to živio sanjajući, potiskujući stvarnost da istrune u meni.
Čiji sam ja to život sanjao, dok se svijet odigrava negdje drugdje.
Nema jasnih dana, a ni odgovora.
I dok prolazim pored škole, kao da moje djetinjstvo proviri iz nje, šmugnu.
Zaplakah li ja to sto mi je žao, ili što ne osjećam više ništa.
Nisam znao.
iz ‘Slija’
RESETARI
gore: Keka, Semara, Packo, Nadir
dole: Sofa, Mirso, Pekar, Tefa
trebe: konobarica i obozavateljka iz Resetara, kod N. Gradiske
le-lesu u juesu
Poznali se .....
Maca i Rafi
PRVA PROBA
'moja te je dusa poznala'
Rijetko sam na nekog frajera tako bio “odvalio” kao na Johnnyja Štulića.Nekako mi se ama baš sve sviđalo u njega: njegove pjesme i način na koji ih je pjevao, njegov brzi govor kojim je teško slijedio još brže misli i grčevito se borio da mu ne pobjegnu, njegova posebnost u svemu. Tako jednostavan a tako prokleto kompliciran. Volio sam tu kontroliranu histeriju u njegovim pjesmama, taj njegov pravi zagrebački rock and roll.
Zanemarimo li jedan zajednički let na relaciji Beograd – Zagreb, kad smo, sjedeći u repu aviona, izmijenili nekoliko rečenica o politici i o ulozi i značaju Ante Markovića na političkoj YU sceni, zadnji put smo se ljudski družili početkom devedesete u Klubu filmskih radnika. Sjećam se da smo ispili dosta votke. Imao je izrazito duge kose i bradu od tri tjedna. Onako mršavog i ispijenog lica, izgledao je kao Krist, a čini mi se da se podsvjesno i furao na taj imidž.
Rijetko koga sam od svojih mlađih prijatelja puštao da vodi glavnu riječ u društvu, no s njim se nije moglo natjecati. On je odmah preuzimao bank u svoje ruke, bez obzira tko je sjedio za stolom. I kao još jedan moj prijatelj, čije ime uz Johnnyjevo neću spominjati jer se nisu baš prijateljski razišli, u sve se najbolje razumio – u politiku, u glazbu, u hranu, u votku i vino, u žene…
Puštao sam ga te večeri u Klubu filmskih radnika da se pravi važan, više no što je zaslužio, i zbog njegove lijepe djevojke koja je govorila nekim stranim jezikom koji joj je savršeno pristajao. Bila je dobar izbor za toga našega karizmatičnoga “Krista jugoslavenskoga rocka”.
Od tada se više nismo vidjeli. Znao sam da živi negdje u Holandiji, u blizini Amsterdama ili nekog drugog većega grada. I da ne putuje. I da ne vozi ni bicikl. I da ne želi nikakve kontakte ni sa kim.
I da više ne pjeva i ne svira na svojoj gitari javno. I da prevodi Ilijadu i Odiseju sa starogrčkog na hrvatski…
Želio sam ga nazvati ili mu napisati pismo i pozvati ga da na našoj tvrđavi Minor na Malom Brijunu napravi koncert. Pretpostavljao sam da će odbiti, ali tko zna… Johnny je nepredvidiv i možda će se baš odlučiti da je ovaj “odisejski” otok pravo mjesto za njegovo ponovno viđenje sa svojom publikom u Hrvatskoj.
Broj sam dobio od zajedničkog prijatelja Mile Rupčića, koji je imao mnogo zasluga za svojedobno uskrsnuće mladoga i nepoznatog studenta Johnnyja na zagrebačkoj javnoj sceni.
Bilo je oko šest sati poslijepodne po holandskom vremenu, početkom godine 2006. kad sam ga nazvao telefonom.
Javio se topli i lijepi ženski glas, na onom istom stranom jeziku kojim je prije 16 godina, jedne noći u zagrebačkom klubu filmskih radnika, prosipala svoju raskošnu ženstvenost i gracilnost.
- Hallo….here is R.S…..I would like to speak with Johnny Stulić, please….
- Sorry... he is not at home …he has his football mach and he will be back in about two hours… please… call him later…
Zahvalio sam joj se i rekao da ću nazvati kasnije. Sa ženama ili djevojkama svojih prijatelja koje nisam dobro upoznao, uvijek sam samo službeno razgovarao. Nazvao sam ponovno za dva i pol sata. Da mu dadem vremena i za pivo poslije utakmice.
- Kojim dobrom, Šerbedžija? - pitao je i ne sumnjajući da je netko drugi s onu stranu žice.
- Zdravo, Johnny, jesi li pobijedio?
- Jesam. Dobili smo 2:0, ali ne znam koji se kurac to događa… to sa mnom i loptom… nekaj se dešava… a ne mogu prokužiti što je…
- Pa nisi više mladac – rekoh – imaš ti već nekih ozbiljnih okova na nogama….
- Nemoj me jebati, nemaš pojma… Jači sam no ikad… tijelo mi je k'o stijena… Nikad nisam bio bolji… ali nekaj ne razmem…. nekaj se događa i ne mogu prokljuviti kaj je to…
Nisam više htio forsirati tu temu i nisam mu rekao da sam ja svoje kopačke prošle godine “objesio o klin” jer znam da bi on vjerojatno pomislio kako je razlika između mene i njega u nogometu golema i ja mu ne bih mogao dokazati da sam bio bolji nogometaš od njega. Ali bi mu to zasigurno potvrdili i Močibob i Zajec i Pavo i Kuže i Ražić i Zambata i Mamut i Benco i Bracun i Mico Vujanić i cijela moja ekipa Tiffanyja i Slobode iz Podsuseda s kojima sam svojedobno igrao nogomet.
- Nego, zašto zoveš? Što te muči?
Ponekad je svojom simpatičnom arogancijom podsjećao na Arsena, kao i svojim prvim pjesmama, uostalom. Nisam ga želio previše cimati niti se igrati s njime igre “tko je trenutno jači”.
- Ne znam znaš li, ali mi već nekoliko godina svakoga ljeta na Brijunima…..
- Znam, čitao sam nešto… radite neke predstave na Brijunima… i što hoćeš?
- Pa htio bih ti predložiti da ovoga ljeta napraviš svoj koncert kod nas na Brijunima… Prošle godine je bio Arsen… Bilo je sjajno… Pa smo mislili da ove godine ti napraviš svoj koncert…
Tišina. Nikakvog odgovora.
- Halo Johnny… čuješ me?
- Čujem ja tebe, čujem…
Opet tišina.
- Pa što misliš o tome?
Opet tišina.
- Halo, Johnny, čuješ me?
- Čujem ja tebe, čujem…
I opet tišina.
Sad već znam da se nije veza prekinula jer sasvim tiho čujem njegovo disanje i zamišljam ga kako sjedi na stolici i prevrće telefonsku žicu u ruci, zagledan u neku točku na bijelome zidu svoga stana u Holandiji…
- Šerbedžija… - iznenada je prekinuo tišinu…
- Da?
- Bi li ti, bogati, išao sada, ovoga trena, igrati u «Labuđem jezeru» u Boljšoj teatru u Moskvi?
- Molim? - rekoh kroz smijeh.
- Pa da igraš balet u Boljšoj Teatru. U «Labuđem jezeru». Iljič Čajkovski. Crnog Princa…
Nasmijao sam se. To je bio stari Johnny.
- I što bih sad trebao reći? Nemoguće, zar ne?
- E pa nemoguće, Šerbedžija… To ti želim reći… Do kurca nemoguće…
Ja sam tamo imao svoju mamu i svog tatu. I oni su imali svoj stan. I svoj život. I svoj grad. I svoju državu. Ja više nemam tamo mamu i tatu i oni nemaju tamo svoj stan, ni svoj grad, ni svoju državu…
Govorio je, kao i uvijek, povišenim glasom i tako brzo da je gotovo zamuckivao pri pojedinim riječima. Zatim je na red došla politika, pa javne ličnosti, pa mentalitet naroda, pa običaji i primitivnosti, teatri, sveučilišta, pa opet nogomet i neriješeni problemi s loptom koji ga u posljednje vrijeme ”jebu” te ne može prokljuviti u čemu je štos, pa Ilijada i Odiseja i nekoliko citata na koje je bio posebno ponosan, sve dok se nije umorio od siline riječi koje je neslućenom brzinom izmitraljizirao u slušalicu, te je na koncu, nakon dubokog uzdaha, gotovo promuklo prošaptao: Uostalom, ja nemam ni pasoša!
- Pa eto dobrog razloga - pokušavam ja malo pragmatično. - Ti znaš Duška Ljuštinu?
- Znam Ljuštinu, tko ne zna Duška Ljuštinu?
- E pa on ti sigurno može pomoći oko tih formalnosti da dobiješ pasoš…
Sjetno se nasmijah u sebi, kako to ja svoga pobratima Ljuštinu spremno nudim za pomoć, kao da je on svemoguć i može riješiti sve probleme, od Kazališta Ulysses, Bandićeve izborne taktike do Štulićevog pasoša.
- Ali Šerbedžija, ja ne želim nikakav i ničiji pasoš… I ne želim putovati nigdje… I ništa me se više ne tiče… naročito ne ono tamo gdje sam nekad živio. To je za mene kraj… shvaćaš li ti to, čovječe?
Zašutio je. Šutio sam i ja. Šutjelo je i sve oko nas i gotovo da se čulo kako njezina mala mačka negdje u blizini nekog toplog holandskog kamina prede…
Htio sam mu reći, ovako iz daljine od jednog čitavog oceana i cijele sjeverne Amerike, da ga i te kako razumijem i ne samo da ga razumijem nego mu se i divim i kako se katkad prezirem što mirim u sebi svjetove i kao kakav srednjoškolski profesor pokušavam pomiriti suprotnosti i razumjeti različitosti, te kako mu zavidim na tom njegovu odabiru kojim je sebe samoga pretvorio u jednog od antičkih tragičnih junaka koje prevodi s grčkog na hrvatski.
Htio sam mu puno toga reći. Kako razumijem njegovu ogorčenost, ali mislim da je vrijeme da se razorene obale ponovo zidaju. I da u ovome podijeljenom svijetu nama pripada naš dio, i ne samo naš nego i njihov, jer smo jedni na druge osuđeni. Htio sam mu reći da je naša dužnost pjevati pjesme i onima koji nas ne vole i kako je to gotovo božje poslanje u kojem ljudi dobre volje spajaju svjetove. I kako nemamo pravo na nasu sebičnost i povrijeđenost, ma koliko ispravni bili.
I još sam mu htio reci kako mladi ljudi koji ga nikad nisu uživo vidjeli pjevuše njegove pjesme i kako u Zagrebu još uvijek postoje mjesta i ulice uz koje bi se njegova ramena savršeno naslanjala. I da tramvaji još voze istim putovima na Remizu i da je Ožujsko pivo bolje no ikad. I da su Zagrepčanke opet najljepše cure u Europi…
Htio sam mu reći puno toga …
Šutjeli smo dalje. Kao da je ta tišina kojom smo jedan drugoga doticali naša jedina stvarnost, jedino što je preostalo.
Ničega više. I ništa više. Samo se čulo neko isprekidano zujanje u telefonskim žicama koje su povezivale našu obostranu zanijemjelost.
- Dobro... bar sam pokušao… - prvi sam prekinuo tišinu.
-Ajde Šerbedžija, bilo je dobro čuti te - rekao je nekim toplijim i pomirljivijim tonom, i podsjetio me na neke naše davne noćne zagrebačke šetnje pokislom Ilicom, kojom smo poslije nekih tuluma lutali skupljajući rasuta svijetla što su padala iz blještavih izloga na naše mokre kapute dok se njegova kao ugarak crna vlažna kosa presijavala od kiše i briljantina.
- Javi se ponekad, kad te put ovamo nanese….
- Hoću, svakako hoću…..kad me put nanese…
- Bog!
- Bog!