|
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Šarić
T O R O N T O
Čanak 
muzikant opremljen za noćnu svirku i prateći vokal, Jaro
4 5 G O D I N A T E H N O L O Š K O G F A K U L T E T A
1.
2.
1. prodekan Ladi
2. profesor Sova ( Vaso Bojanić, kaže da se ne farba ) Jagoda
A L M A I L U C I A N O
Ma neeeee!
Ja sam ti ovdje kao neki ambasador banjalučke pjesme.
Onda me kolega sa posla namontirao pored, ko djoja nas dvoje nešto…
Hvala za druženje u Moneu. Divno provedeno vrijeme sa Emirom, Vukelićem
iz Treće smjene i naravno – Restlovima.
Poslaću ti, ako uspijem pronaći, starih slija, sa tezgarenja.
Veliki trud je uložen u ovu stranicu pa ti se za to zahvaljujem.
Divno mi vidjeti toliko poznatih lica.
Alma 
Nju Kasl, Engleska
M E R L O (T)
Merlo je jedna od najrasprostranjenijih i najpopularnijih vinskih sorti.
Uzgaja se u skoro cijelom svijetu i spada u najplemenitije loze.
Vino dobijeno iz istoimene sorte je tamnije rubin boje, ili „boja zečije krvi“.
Spada u kategoriju vina punog okusa. U zavisnosti od kvaliteta grožđa,
načina prerade i same tehnologije te faze zrenja se ocijenjuje težina vina.
Generalno, najbolje prati srednje pečena crvena mesa, srednje jake sireve,
jela sa srednje pikantnim umacima, a dobro se slaže i uz teže ribe (som, šaran).
Takođe, ovo vino karakteriše voćni buket te se preporučuje temperatura
služenja od 16 stepeni C.
Svako vino koje je provelo u boci više od 3 godine bi bilo poželjno dekantirati,
a više od 5 godina obavezno, i to u trajanju od 20 do 30 min.Svi kažu da je
vino najbolje u krugu 100km od mjesta gdje je proizvedeno jer ono ‘ne voli
da putuje’. Što se tiče proizvođača ima ih nebrojeno i generalno, kada naručite
Merlo, ne možete puno pogriješiti. Cijena zavisi od mnogo faktora npr. kvalitet,
postotak alkohola, godište, proizvođač, tradicija, ekonomska moć zemlje u kojoj
se proizvodi ili u kojoj se nalazite. Generalno, prosječna cijena dobrog vina
sorte Merlo košta između 6 i 20 eura po boci u marketima a u restoranima -
najmanje duplo pa i troduplo.
Merlot se još može pohvaliti da je jedno od vina koje je najbolje izbalansirano,
a to znači da su usklađeni ukus, alkohol, kiselost i tanin te ga zbog toga, a i zbog
arome koja izlazi iz čaše nazivaju i „elegantno“ vino. I još nešto o čuvanju:
truditi se da temperatura bude stalna, da boce budu položene tako da bi čep bio
stalno vlažan, izbjegavati da vino bude u blizini aparata koji vibriraju. Prostorija
treba da bude tamna te da u njoj nema lakova, boja i drugih supstanci jakog mirisa.
U zdravlje i živio a Vesni poruči da počne sa degustacijom božanskog pića koje se zove
VINO.
Darko
J E B A uzBLuz
Zoka, Nikola;
Ranka
Vesna Enveru 
„Hvala Bogu, idem kući!“
Moja poznata rečenica, kad se vraćam iz BL-uke, dok vežem pojas, u avionu.
Ne i ove godine.
Ne znam zašto se svi užasavaju ove riječi, ovog osjećanja.Valjda nije dovoljno intelektualno, šta li?
Grad !?
Velik, neprepoznatljiv.Stari objekti, pritisnuti i stiješnjeni novim, privatnim „dostignućima.“
„Grad ne čine zgrade, nego ljudi.“ Pokušavam dovoljno puta, u sebi, ponoviti ovu poznatu rečenicu, nadajući se...
Znaš, kažu da nema više banjalučana u Banja Luci!
„Čudno,“ kažem ja svojoj Rusmiri, „kako onda ja to idem od Borika do grada više od sat vremena?“
Naviklo tijelo na drugu konfiguraciju zemljišta.Ili je genetika?!
Istina je, da te trgne neki čudni akcenat.
Ali, pošto sam i ja stranac – u stranoj mi zemlji, a i na još stranijem kontinentu, to, do sad ne čuveni akcenat usvajam
samo kao različitost.Ne razmišljam o njegovom korijenu.
Lijepo mi je oku, vidjeti svu tu mladost, kako se šeće, drži za ruke, ljubi na klupi, i smije, smije. Prisjećam se.
Lijepo mi i u jedanaest sati naveče, vraćati se kući samoj, iz grada.
Razišla se sa Rusmirom. Kafendisale, kikotale, hodale – svaki izlog naš.
Vrijeme –„ Aj, zar je već jedanaest?“
Deset kifli, četiri krempite (najbolje, al’ ikad pojedene), dva peretka – za usput.
Hodam i polako jedem.Otkidam zubima slani sloj na peretku.
U prolazu, djevojka udari u mene.
Ne razmatrajući krivca ni krivicu, a sva posvećena omiljenom pecivu, trgnem se: „O, oprostite!“
Druga strana – ništa.
Nema veze, činjenica da hodam u to doba sama, već me ispunjavala.
Pomislih na „svoje selo.“
U pet popodne – ulicom prolaze samo automobili sa zaposlenicima.
U šest popodne – pokoji.
U sedam popodne – Australija se sprema za novi radni dan.
Dio mog razbudjivanja.Ne volim glasove ni kretanja oko sebe – u takvim trenucima.
Sipam vodu u džezvu, palim hiroviti šporet. Koliko će mu trebati jutros?
Prilazim prozoru, već odavno spremnom - makar za farbanje, razgrćem zavjese.
Sjedam za sto, čekam poznati zvuk uzavrele vode.
Uživam u potpuno novom pogledu na borove, posadjene u školskom dvorištu preko puta.
Kako bi se Igor obradovao da ih vidi.Bili su u visini ograde, kad smo otišli.
I, zašto on neće da dodje? Boji li se on to, da se ne bi ni vratio?
„Eh, kako ja volim Banja Luku!“ – čujem ga.
„Ej, kipi ti voda!“
Milica. Bratova djevojka.
„Hajde, zakuhaj,“dobacih, iznenadjena što ne osjećam da mi je pokvaren ćeif.
Svidja mi se. Pametna, otvorena, neizvještačena. Nema predstava.Ovo sam ja.
I dok je Zlatko, još u krevetu, pokušavao da oslabljanom tijelu vrati snagu od žestokog
alkoholnog i emotivnog udara, iz prethodne noći, brat sredjuje utiske sa estradnog nastupa - isto u krevetu.
Milica i ja dokuhavamo drugu kafu, presjecajući jedna drugu svaka svojom pričom, paleći ko zna koju cigaretu.
Opet mi je duvan izmaknuo kontroli.
Vrlo spremno sam prihvatila prijedlog mojih najbližih – „nemoj kuhati!“
Ponesena, nisam se prihvatala ni ostalih kućnih obaveza.
Mone – Restlovi (nova grupa perspektivnih pedesetogodišnjaka, u kojoj je moj brat Rile - vokalni solista,
a muž - gost pjevač). Ali, bi i drugih interpretatora :Maja, Emir, Lazo, Ivanka, Stojić, Dudo i Mile.
Jagma za mikrofon. A mi svi (ostali) – pjevamo uz njih. Ruke gore!!!
Formalne večeri u „ugostiteljskom objektu“, su se tih dana, pretvarale u skoro kućnu atmosferu, ispunjenu pričom,
pjesmom, dobrim željama.
sa davno navježbanim osmijehom i uz bljesak tek obnovljenih zuba.
Alkohol, duvan – neizostavna dopuna kafanske atmosfere. Ja – duvan i kisela.
krasno sam se družila sa svojom Rusmirom, Teom, Plamom, Vladanom.
Voljela bih da ih znaš, jer su pravi praznik – pogotovo za muške oči.
Mogla sam ti dati sliku grada, ne obojenu jeseni, već sliku u kojoj si očevidac parade kiča i neukusa.
Grada, u kome su razlike u statusu sada već nepremostive. Mogla sam ti pisati o velikom umijeću
Banjalučana – kako živjeti sa tako malo, a ipak se znati veseliti, izgledati,voljeti. Ali, dragi ti moj, ne zaboravi,
da sam ja tamo bila na odmoru, pa je prevagnula ova emotivna „predstava.“ Ovaj put se nisam prepustila
starom osjećaju drame. Sačuvati i ponijeti najljepše!!!
Izlazak u lokalni kafic – Dijana (Ninina djevojka, Vojo – prijateljiz BL – dovezao nas u Zagreb, nas dvoje).
Kafić – pet ljudi za šankom, šankerica - Vesna. Nini – domaća atmosfera. Znaju ga.
Kod Nine smo proveli (kao i svaki put), prekrasnu veče.
Sve smo mu pojeli, a Zlatko i popio.Istina – ovaj “tečni“ dio je bio - u kooperaciji sa kumom.
Jutarnju kavicu (pa, bila sam u Zagrebu), pijem sama.Razmutušu. Zlatko i Nino bauljaju. Bez kave.
Ni jedan niti puši, a samim tim ni ne cijeni ovaj čarobni napitak.
I onda, ponovo pokret.
A Pariz?
Ostala mi je nedovršena afera s njim.
Nino
S I M U R D I Ć
Taca 
Z E Z A - V E Z A
Ajder upasuje kabl kojim će se slije sa foto - aparature transferovati na računalo, P.C., a to da Jagoda
onda može precizno prenositi situacije iz grada, posebno iz i oko Monea.
Kako je posao složen i ozbiljan, to ga Goca budno nadzire, da negdje ne pogriješi.
A Milan se zove Gocin sin i on je maher za kompjutere. (Jagoda, Jagoda...)
A Z R A
'R E S T L' R I L E
R E S T L O V I - momenatmomenat !
E M I R, U M O N E U
Campara - S J E Ć A N J A
AKCIJA 'PREPEKA'
Dule: ''Mašina i ja idemo u kompletu. Uzimam litru po kotlu, a kad se prepeca dajem i nešto popusta...
Ove sezone sam već ubro oko tristopedeset litara. Ma, neću sam popit svu tu rakiju, đe bi stigo. Kažeš
do neba, ma puno dalje, išo sam već do nebеsa nekoliko puta...''
Mario 
Lako, Dule, Dako ;
D I N A R
S L A T I N A
V E L I K I S N E K
Beća
M O N E
Ibrica
9 8 8
Zoran
TACA + ŠEKI
Lari, Hari; čuče Mićun i Zdeno
Enver Vesni
Ovdje je inace sve po starom...Tea opet prisutna, treba joj pomoc oko nekog papira, pa pomazem.
Znam da si iznenadjena, ali sto ces:))
Kupio sam kartu da posjetim sina...opet, naime, isao sam tamo prije tri sedmice, proveo vikend s njim.
Evo ti izvjestaja (da te inspiriram da mi detaljiras svoj put:)):
Ne pricinjavaju mi putovanja vise radost, kao nekad. Dosao sam u doba kada interesi i entuzijazam
dolaze polako, a brige brzo i nepozvano. Nisi vise rob emocija i strasti, ali ni zanosi ne dolaze lako i ne
budis se pun nepoznate i nicim izazvane dobre energije. Stvari se vise ne rade tako lako i tek tako.
Za svako dobro raspolozenje, moras da se potrudis.
Sin je otisao na studij krajem septembra i sto nosen zeljom da vidim kako se smjestio, sto tjeran
pozivima i zahtjevima mame mu iz Zagreba, surfam i trazim kartu koja ce mi omoguciti vikend sa sinom.
On je po obicaju spor na odgovaranju i skrt na opisima. Na spomen mog dolaska, protestira i
objasnjava mi kako je vrlo pametno da dodjem tek za nekoliko mjeseci, nikako prije Nove godine.
Dobro, onda cu te iznenaditi, mislim se ja u sebi.
I, karta je u dzepu, pitam ga sto da mu posaljem po “prijatelju kamiondziji koji prolazi kroz LA”, a on
uz gitaru trazi i sve hlace dugih nogavica koje je ostavio za sobom. Ovo drugo me iznenadjuje, ali dobro,
ne pitam nista, samo pakiram. Raspored puta je dobar, krecem u petak ujutro, u LA-u sam u podne,
uzimam auto na aerodromu i ostajem do nedjelju u ponoc, kad imam let za Kentucky.
U petak ujutro se budim, nesto malo jedem i cekam Nju, da me vozi na aerodrom. Ne pricamo vise,
ne vidjamo se, nema tenisa, filmova, niceg. Zivi ona u meni, jos uvijek jednako, snazno, stalno, uz bogate
sadrzaje, ali niti ona to vjeruje, niti bih je ja mogao uvjeriti. Radujem se blizini. Zove me, ranije nego je
obecala. Naviknut na njena redovna kasnjenja, silazim iznenadjeno, gledam je kako nosi jednu od torbi.
Milina. Razgovor lagan, povrsan, kako vec povrsni poznanici pricaju. Uvijek je takva, kad se odvojimo,
ona je uctiva, obzirna, topla i pazljiva. Dovozi me na peron, ja joj gledam lice. Namjesta ga, kao sto
namjestamo lice kad istom srecemo nove ljude, a onda pokusavamo biti susretljivi i blagi, fokusirani jedino
na zelju da slucajnom rijeci ili porukom, greskom ne ometemo mir i sigurnost novoupoznatog prijatelja.
Pozdravljamo se, pruzam joj ruku na pozdrav, ona se naginje i blago me poljubi u obraz, za sretan put.
Eto radosti. Pozeli mi sretan put jos jednom, ulazi u auto i odlazi na posao. Ja za Atlantu. Kad zivis u
ovakvoj selendri od milion stanovnika, ne mozes putovati nigdje, a da se prije toga ne pojavis u Sinsinatiju,
Atlanti ili Cikagu, odakle se, vecim avionom, uputis ka svom odredistu. Do cetrdeset i neke, suvisna
putovanja su mi bila usputna radost, od tada, besmislena gnjavaza.
Na aerodromu shvatio da sam zaboravio pinkalo, niti cu sto podvuci dok citam, niti zapisati ako mi kakva
glupost padne na pamet. Ulazim u knjizaru, prodavacica nudi ono obicno, vrijedno deset centi, trazi tri dolara.
Vracam joj, jeblo te pinkalo za tri dolara, ja takve bacam. Najbolje nista ne misliti, pa necu imati nista ni zapisati.
Let lagan. Niti citam, niti mislim, niti mi se gleda u ekran ispred sebe s filmovima na DVD...cudim se da mi vise
nije dosadno sa samim sobom...dosada te barem natjera da nesto radis. Osjecam se ko’ Mujo: sto radis Mujo,
sjedis i mislis? Ne, samo sjedim...
Evo me u LA-u...treci puta, treca sreca, sto god to bilo. Ulazim u satl, do rentacara, ulazim u auto, neka Tojota.
Startam masinu, ali ne ide. Ne znam sto da radim. Treba mi vremena da shvatim da sam ga vec kresnuo, ali ovaj
auto ne pusta zvuke i ja se nelagodno osjecam. Nije kao moj, kad ga upalim, on tako veselo zabrunda da se cuje
u trecoj ulici. Ovaj, ko da je pravljen za trogodisnje dijete, nit’ se cuje, nit pruza ikakvog otpora, na misli reagira.
Za dvadesetak minuta voznje, ulice se nizu, tj bulevari, Santa Monika, Sunset, Hollywood, evo me pred stanom...
dobru si lokaciju sin odabrao.
Nadam se da ce mi otvoriti neko od njegovih cimera, vec sam se pripremio...dobar dan, donio sam predivnu vijest,
dolazi On, mogu li uci i pricati vam o spasenju i Vjecnom danu?
Nista od toga, niko mi ne odgovara na kucanje, vrata otvorena, ulazim, sve je zamraceno. Na prvim vratima znak,
Only for women, valjda je WC. Prolazim kroz hodnik, velika dnevna soba, zamracena. Na podu, tijelo smotano u
plahte, neko spava, kao da je tri u noci, a ne tri popodne. Mislim da nije sin, ali nisam sto posto siguran. Ne vidim
dobro po sobi, ali je tesko i ne vidjeti ono sto je tamo. Svega ima, ali najvise smeca. Kanta za smece se samo nazire,
pretrpana otprilike sest puta vecom kolicinom smeca nego sto u nju stanje. Stol je takodjer neupotrebljiv, nagomilan
najvise praznim pivskim konzervama uz ostale tragove nekad upotrebljivih stvari. Jedva se provukoh, u strahu da
preko neceg ne padnem. Lijevo su jos jedna vrata, a ispred mene otvoreno kupatilo. Ono ne izgleda toliko lose.
Kucam na vrata, niko se ne javlja. Kucam jace, pa opet, cujem mrmur i gundanje, ko je, sto hoces...pitam za sina.
On je sigurno na faksu, ubjedjuje me glas, nadajuci se da ga necu do kraja razbuditi. Vracam se opet, prema izlazu.
Onaj na podu se nije ni pomaknuo. Ugledam jos jednu sobu, manju, kroz veliki prozor u dnevnoj sobi. Soba je mala,
ali uredna, krevet, stol i neke meni poznate i drage stvarcice, odahnuh s olaksanjem.
Vani, raspitah se za Musical Institut, pa krenuh u potragu za sinom. Hodam kroz neki parking, pa na ulicu, skola je
na Hollywood bulevaru, najvise deset minuta hoda od stana. Koracam preko imena zvijezda ispisanih na plocniku,
mimoilazim se s Rambom, u punoj bojnoj opremi, s mitraljezom i razderotinama iz kojih jos curi krv. To je samo
jedan od likova koje cu sresti u prolazu tih dana. Ugledah MI preko puta, odmah prelazim, ali stajem na polovici,
onima se upalilo zeleno. Dok cekam na sredini ceste, auta mi trube, iz jednog kombija se neko prodera “What is
wrong with you!”, osjecam se kao kod kuce.
Na ulazu u skolu, na dvoristu, zaustavlja me cova i obavjestava da bez studentske karte ulaza nema. Postajem
ljubazan i strpljiv, objasnjavam mu situaciju i on me salje do Securitya. Tamo dobijam Visitor naljepnicu i savjet
da na drugom spratu, u krug oko biblioteke, stoje poredane sobe za vjezbanje, pa sretno u potrazi. I krecem po
sobama. Ugodno je bilo, uz uzbudjenje oko potrage za sinom, gledati te mlade ljude, uglavnom s gitarama, koji
sjede, sami ili u grupama, sviraju, bubnjaju, slusaju muziku, pricaju, ima neke fine svecanosti, radosti i puno
entuzijazma na licima. Skoro sam krug napravio, kad sam ga ugledao u biblioteci, za kompujuterom. Lagano prilazim,
s ledja, prinosim mu glavu uz lice sve vise, a kad ga skoro dotakoh, on me pogleda, blago se nasmijesi, i kao da sam
mu kod kuce dosao iz dnevnog boravka u njegovu sobu, kimnu glavom. I najmanju radost koju sam primijetio,
nadjoh dostatnom za srecu. Jos kad njega bolje pogledah i vidjeh koliko je on dobro i zadovoljan, kao da mu je
sve potaman, potpuno sam se opustio. A bojao sam se malo njegovog iznenadjenja.
Brzo je zavrsio s kompjuterom, stavio gitaru na rame i krenusmo u setnju gradom. Na putu k stanu, prica o cimerima,
skoli, gradu. Voli profesore i s lakocom uradi sve sto mu zadaju. Cimeri mu zive uglavnom nocu, a po danu spavaju,
a on ih samo povremeno prati. Mario je sevac, vrlo lako nalazi koke, jos lakse ih dobije da prenoce kod njega.
Valjda su geni u pitanju, otac, kojeg nije dobro ni poznavao, imao je 15 djece s petnaest raznih zena. Izgleda da je
postao mentor mom sinu u tom podrucju, eto kako mi se rasvijetlila tajna dugih nogavica. Sin mi prica zgodu od prije
par dana. Rudi i Mario su doveli dvije koke i barili ih jedno vrijeme, a onda je Mario predlozio da idu u njegovu sobu.
Koke su usle, Mario za njima, a onda je Rudiju zatvorio vrata pred nosom i zakljucao ih. Vrata su se otvorila tek ujutro
kad je Mario ispracao koke na odlasku.
Sin mi uglavnom boravi na faksu, tamo moze i vjezbati i sluziti se kompjuterom, tamo ima i jeftin telefon s kojeg se
javlja mami ponekad, a sve je otvoreno 7/24.
Pozivam sina da idemo negdje jesti, i on pristaje. Vozim ga u Aromu, cuo sam za restoran, hrana je bosanska pa ne
moram brinuti da cu eksperimentirajuci u nepoznatom restoranu ostati gladan. Sinu naravno to ne govorim, jer on, u
zelji da se brze integrira, izbjegava mjesta gdje se nasi skupljaju. Parkiram pred restoranom, prolazimo pokraj
Serbedjije koji igra remi, a sin me zadirkuje, kako to da ga nisam isao pozdraviti. Da je sjedio sam, i bih, ali kad igra
karte rizicno je ako gubi. Ne zna moj sin da kad nekog ne slusa karta, jedva ceka naivnog namjernika da ga posalje
u kurac tek toliko da si ublazi neraspolozenje sto ga ne ide.
Sjedamo za sto, prilazi mlada, izuzetno zgodna konobarica. Sin vjezba svoj engleski, ona uzvraca na savrsenom,
bez akcenta, a ja pricam naski, naravno. Ceka jedno vrijeme dok citamo jelovnik, a onda sin trazi vremena da odluci.
Dolazi ponovo, sin trazi jos vremena. U medjuvremenu se buni, nema velikog izbora bez mesa, a na moj izbor,
pasta s gljivama, negoduje jer to moze i sam napraviti. Vidim da stvari ne slute na dobro, valja nama dalje. I dok ja
smisljam najbolji nacin i logican izgovor da izbjegnem neugodu, konobarica prilazi, sin spusta jelovnik, pogleda
djevojku u oci i rece, mi idemo negdje na drugo mjesto. Ona samo uzvrati par uctivih rijeci i ode. Ja ne stigoh ni
nesto promucati, ali eto. Prolazimo pokraj kartaskog stola i cujem, e Rade, Rade, ne ide te...eto, imao sam dobar
predosjecaj.
Brzo saznajemo da mozemo voziti niz ulicu, skrenuti u Pico i eto jednog finog talijanskog restorana. Tu se moj sin
odmah opusti i pojedosmo lazanje s uzitkom. Tek poslije mi dodje na pamet da je bio talijanski restoran, a potpuno
azijatska posluga.
Jos se malo vozikamo po gradu, setamo, a onda kuci. Upoznajem cimere, fini, dragi momci, jedan studira bubnjeve,
a drugi gitaru. Oko 11, spremam se leci. Sin ce na kauc, u dnevnu sobu, a ja u njegov krevet. On naravno mora
nadoknaditi sto nije vjezbao vec nekoliko sati, pa me obavjestava da ide na koledz, dok ja idem u krevet. Meni je
i tako, zbog razlike u vremenu, dva poponoca. Ipak, novi krevet ili promjene, bude me svaki sat. Kroz prozor,
vidim i cujem komsije koji prolaze. Vecinu stanova u zgradi nastanjuju studenti MI-a. Skupljaju se oko stola, grupa
s pet gitara. Svidja mi se kako i sto sviraju. Ponovo utonem u san. Iza ponoci se budim, sina jos nema, vani je zivo
i bucno. Zaspivam ponovo. Budim se iza dva. Gledam, sin spava na kaucu, a i cimeri. Ponovo u snove. Budim se
iza 4. Sin i cimer sjede i pricaju kao da je dan. Jednog cimera nema. Okrecem se, pa ponovo u snove. U pola sest
se budim, sin spava. I ja ponovo nestajem u snovima.
Budim se, konacno iza sedam. Opustam se, radim jutarnju gimnastiku, saljem SMS-ove, citam, cekam sina da ustane.
Konacno se probudio, oko podne. Pravi dorucak, sam, ne da mi da pomazem, serviramo vani, pokraj bazena.
Ugodno je toplo, a nad nama savrseno plavo nebo. Pitam kupas li se u bazenu, ne, zasto bih, pa ovaj grad ima okean.
Uzivam u sinu, vec je samo nekoliko tjedana ovdje, a vec je nekako bolji, zreliji, kao da je vise svoj. Ma, samo bjezi
od roditelja i mora ti biti bolje...
Sin bi na ocean. Vozimo se, lagano, parkiramo na jednoj od plaza i setamo dugom, pjescanom obalom. On se skida
i ide u vodu, ja ostajem obucen, ma meni je fino sto sam s njim. Malo pliva, veseo je i razdragan, igra se s ogromnim
valovima, onda bacamo kamenje, trazimo pljoske i pravimo zabice. On se zaigrao u pijesku, pravi tvrdjave i tunele,
bas se opustio. U jednom momentu, preko ceste u sumi, pozar. Pocelo je s malom vatricom, koja se brzo pocela siriti.
Zovem 911 ali sve linije zauzete, vec je neko prije mene primijetio. Ja gledam skupljanje vatrogasnih kola, pa onda
nadlijetanje dva helikoptera koji su preciznim gadjanjem rastovarivali vodu i uspjesno gasili pozar, a sin je zaokupljen
pjeskom. Bilo je ugodno i veselo. Valjda mu je bio potreban jedan dobar predah od skole i adaptacije na novi zivot.
Vozimo se u stan, u dugoj sporoj voznji. Pozar je zaustavljen, ali je i promijenio saobracaj, zatvorio neke pravce i
napravio zastoj. Meni nista ne smeta, voznja od sat vremena, prosla mi kao pet minuta. I on je neobicno opusten.
Vratili smo se, narucujem picu, pa opet sjedamo vani, vecer je vec lagano pocela padati, jedemo picu, pijemo pivo,
ali meni nikad dosta zadovoljstva. Insistiram na velikoj porciji sladoleda. Produzujemo uzitak vecere.
On onda sjeda u sobu, vjezba. Prije toga mi pokazuje neku dzez dionicu na koju ce vjezbati svirati svoj dio. Svidja
mu se ova vrsta dzeza, pusta mi je i prica o njoj. Ja odlutao. Vratio se u rane osamdesete, u Studentski dom u
Zagrebu. Dolazio neki jazz band, srijedom i cetvrtkom, razvaljivali u maloj dvorani, s nekoliko stolova, s par slusalaca.
Najvise se divio tom njihovom uzivanju u svirci bez obzira koliko bi im ljudi pljeskalo. Ja bih sjedio u cosku, uzivao u
svirci i mastao o sinovljevoj buducoj mami, u koju sam tad bio (tad sam mislio, beznadezno) zaljubljen. U to doba,
nijednom je ne pridobih da dodje sa mnom na koncert.
Sin podje vjezbati, a mene posla vani, da se bolje usredsredi. U dnevnoj sobi nalazim cimera mu i docimera, iz
susjednog stana. Pijemo pivo i pricamo. Pokusavam im pricati o onom sto imaju, o mladosti, o tome kako ce
dobiti iskustvo, znanje, ali nikad pametniji biti nece. Niti sretniji. Nemaju pojma oni o cemu ja pricam. Kao sto
ni ja nisam. Mijenjam temu i pitam ih o muzici, sto im znaci.
Poslije nekog vremena, sin izlazi iz sobe, on i Mario idu na vec planirani koncert, akusticni pank. Nemam pojma
kako to moze izgledati, zanima me, ali ne i dovoljno da bih ulozio napor i isao to slusati. Idem ja odmarati, i tako
je 11.
Lijezem, zaspivam. Pa se opet budim...sin se vratio s koncerta oko 2, zadovoljan, ide se negdje druziti. Ja ponovo
u snove. Budim se oko 4, sin se vraca. Ljepse se spava s njim u drugoj sobi.
Ustajem ujutro, sve zamraceno u dnevnoj. Hocu da kupim toplo pecivo i nekog posebnog sira, djusa...spremam
se, ali La Brea, jedina ulica koju bolje poznajem, zatvorena za saobracaj, neko trcanje u nedjelju ujutro. Kruzim
okolo, skoro sat vremena, ali na obican ducan ne naidjoh. Barem me moje parking mjesto cekalo. Sin se vec
pomalo meskolji i spreman je za novi dan. Nedjelja prodje brzo. To je vec treci dan, pa i sve prolazi lakse, brze
i s manje uzbudjenja. Dorucak, pa setnja do koledza, sin slusa muziku, ja webam, a onda setamo, puno. Ma sve
je to ko Zagreb, samo malo vece, sarenije. I pricaju engleski.
Branc, dorucak/rucak je bio preobilan, pa vise ne jedosmo, samo smo prepolovili porciju pudinga. Vozimo se
na opservatorij, gledamo grad s vidikovca. Meni previse ljudi oko nas da bih mogao uzivati, ne volim ova opca
i popularna mjesta. Ali, nije ni lose, opusteni smo.
Mene pomalo vec hvata i tuga pred odlazak. U njegovoj smo sobi, ja imam jos dva sata, a on insistira da izadjem
da bi on vjezbao. Trazim da se ispruzim na krevet ili pod i slusam, on odbija, hoce da ostane sam i da se potpuno
usredsredi. Mislim da se radi o kontroli, o zelji da se izbjegne svaka mogucnost ranjivosti i osjecajnosti, ne daj
boze da osjeti i pokaze da mu je zao sto ja odlazim.
Setam onda vani jos malo i pakiram konacno svoje stvari. Prati me do auta. Grlim ga i ulazim da sredim upute i
prtljagu. On sjeda pokraj mene, pozdravljamo se. Izlazi, ja za njim, jos jedan zagrljaj, u ovom drugom bas uzivah.
Bilo mi je dobro, jako dobro, kazem. Da, dobro je bilo, rece i on, kao da je morao priznati nesto sto bi radije
presutio.
Vozim se na aerodrom, vozim sporo, vrlo sporo...
M O J D A R K O
Vlada 
V E S N A
Maca 
(proslijedila sliju)
Z A G R E B
Cuco 
Boris Pržulj i moja Sanda
R E S T L O V I
u trenutku uzimanja ovog fotosa, gospodin Duba se brijao
RESTLOVI - banjalucke ulice (ćuću laga ćuću)
B O R I K
lijevo je Vanja
PIRUZ I PALA
A, velika pala,
Sva djeca iz kraja
Tu igru su znala.
I slomljena cigla.
Dječake bi igra,
Na noge podigla.
Ko obori palu,
Junak dana bude,
Dobija pohvalu.
Ne znam šta joj fali?
Igri mog djetinjstva,
Piruzu i pali. Slobodan – Boco Bajić
MELBURN
Omer 
evo smo proslavili Mirin pedeseti rodjendan...nek nam poživi još ovoliko...djavolu bilo malo...
AMSTERDAM
Djani
ćelavi je Andy Sauwer, svjetski prvak u K - 1 MAX, 2006. i 2007. godine (klikni youtube andy sauwer)
Evo me.
Prvi dan se kod Predića zapijem, sa Jagodom Matavulj. Onda smo još nekoliko večeri na istom mjestu udarali,
dok ona nije morala poslom u Brisel.
Sa Jagodom se, u cuganju, proizvodi odlična atmosfera.
Subotom se u Moneu sviralo, pjevalo, i opet cugalo. Duba, Goran Predić, Rilence i Midža tvore vis Restlovi, ja
sam im za tri subote + tv – emisiju Kafanska, bio pridruženi član.
Po danu se pilo ispred (Monea). Pili još Duba, Goran, Saša, Rajko, Igor Trišić, Ibrica, Miro,Goran Predić, Dado.
Ne mogu se sad više sjetiti ko još, ali će ići fotografije (dok nabavim kabl, da se slije sa aparata prebace na računalo).
Kod Voje Savića se peklo jare, kod Bartla janje. Neki falili prvo, drugi drugo. Meni bilo dobro oboje.Kod Voje bili
Vladana i Darko, Plama Nikola i Zoka Stojić, Stela i Emir,Tatićeva, Tea, moja Vesna, ja, i domaćin. U neko doba –
harmoniko moja.
Kod Bartla Đuro Kralj, Dule Banjac, Ziko, Mićko,Teodora, Anđela, Džordžija, Zoja, Koki, Vojo i ona raja tamo.
Bartl – izdržava.
Ljevar otvorio novo kino, bila Duška – Puška. Slijede slije i sa te zabave.
Odlično veče bilo kod Vladane i Darka, kod Stojića se opalilo do pola pet ujutro. Opet Vojina harmonika.
Vidio Nadu Simurdić i Tacu. Popili čaj pred pivnicom, Taca najavila odande izvještavati.
I Jagoda obećala izvještavati, ali iz Brisela.
Kačio sam se remija u Ringu i na Skautu.
U Ringu Fišer, Kifla, Kopanja, brat Stevo, Davorkin Radovan, Anđelko, Ringo i Žare Bošnjak.Dva puta navratio Fudo,
ali se nije kačio. Ja – dobro. Ništa spektakularno, ali dobro.
Na Skautu sa Balaćem, Borisom - Cvikom i Doktorom. Uzeli me.Ne možeš protiv karte.
Svratio jedno veče u Gavran, sa Bošnjakom, ispričao se s Ratkom. Čitavu seriju novih slika uradio (Ratak).
Sad je navani.Vozi biciklo, uči engleski i svira gitaru. Predzadnji dan on došao pred Mone, pa smo se pozdravili.
U Ljevara na večeri bili Azra, Gago, Veka i ja. Aida bila spremila teletinu u sosu od gljiva, sirnicu, neki kao siriluk, ali nije,
nego slično, sve odlično.
Ljevar se fali za film, kaže ubi puru.Ajde, vidjećemo.
Imela i dalje kod Jadre, u odličnoj formi.Tamo dođu Šerpa i Dari.
Veka bila najčešće sa Rusmirom i Teom Šašić.
Po tradiciji, na kraju dan u Zagrebu, sa Ninom.
Onda Pariz.
Enver
G R E G
Grega sam prvi puta primijetio na teniskim terenima, prije devet godina. Upao mi je u oči,
čovjek jasno u kasnim pedesetim, entuzijastično i radosno trči za loptom kao da mu je dvadeset.
Nismo nikad razgovarali iako smo se počeli pozdravljati kad bi se sretali u parku. Kad sam dobio
posao u srednjoj školi prepoznao sam ga kao jednog od nastavnika. Vrlo brzo smo se zbližili,
počeli razgovatati, a onda postali teniski partneri. Počelo je s povremenim susretima, da bi se
pretvorilo u svakodnevne mečeve. Igrajući približnom snagom, uvijek nam je bilo zanimljivo
izmjenjivati se na pobjedničkom postolju. U akutnoj fazi medjusobnog uživanja, igrali smo i po
dvaput dnevno. Vremenom se stabiliziralo na četiri do pet puta tjedno, da se i drugima da šansa.
Greg je dolazio sa svojim starim autom, gledao u moju tada novu Elantru s čudom, u pravilu obučen
škrto i loše, odudarajući od drugih čak i ovdje gdje svi sve nose, bez reda i pravila. Kad sam prvi
put donio nove lopte, rekao mi je da to više ne radim, da ih on kupuje naveliko pa ga dodju jeftinije i
da voli igrati uvijek s novim loptama. Tako je i bilo, otvorio bi uz fini prasak novu konzervu lopti,
igrali bi s njima dva, najviše tri puta i onda donosio nove. Uskoro je, vidjevši da mi je neugodno da
on stalno donosi nove lopte, odlučio da me upozna sa svojim financijskim stanjem.
Osim što je nastavnik pred penziju i s izglednom dobrom mirovinom, objasnio mi je i da je vlasnik
desetak velikih zgrada u najboljem dijelu grada. Objašnjava mi da uvećava svoje bogatstvo izdavajući
stotinjak stanova i ofisa i kupujući nove prostore kad se prilike slože.
Vremenom sam ga upoznao bolje i kao osobu, što direktno, a što preko njegovih bivših i aktualnih učenika.
Svi su ga hvalili kao nastavnika, a nekoliko odraslih osoba, njegovih bivših djaka, ljubomornih na mene
što provodim toliko vremena s njim, objašnjavali su mi da im je ostao u sjećanju kao najbolji nastavnik i
jedna od najvažnijih osoba u životu, koji ih je naučio kako se samostalno misli.Očito dobar nastavnik istorije,
upoznao me je sa svojim pogledom na svijet. Sebe smatra komunistom i vidi jedinu budućnost svijeta u
socijalizmu, voli Tita, a iznenadilo me da voli i Staljina. Priča o tome kako se Staljina bespravno smatra
paranoidnim, dok činjenice govore da je rijetko koji lider imao toliko snažnu i neumornu opoziciju i stalne
neprijatelje kao on. S druge strane, rijetki mu odaju priznanje da je savladao glad u svojoj zemlji, u kojoj je
prije njega ogromna većina Rusije bila najsiromašniji dio svijeta, potpuno obespravljena u rukama kulaka.
Greg ima ideju i o svjetskom miru, većina ratova bi se izbjegla prvo ukidanjem organizirane religije,
ostavljanjem ljudima slobodu da se spiritualno razvijaju bez pritiska na druge i drugo, ustanovljavanjem
poštene minimalne satnice i apsolutnom zabranom zapošljavanja djece.
I tako je Greg postao osoba koju sam ja u zadnjih devet godina vidjao češće nego ikog drugog.
Poslije tenisa, ostali bi u razgovoru i aktualnim komentarima o svakodnevnom. U zimskim i kišovitim danima,
prebacili bi se u njegov podrum, na igranje ping ponga. U nešto se udarati mora. Greg je duhovit i spreman
na komentiranje i kritiziranje imperijalizma svoje zemlje i ponosno govori o podršci demokratima. Od svih
predjsednika, najviše voli Kartera, jer jedini nije izrabljivao Latinsku Ameriku.
I tako je naše tenisko partnerstvo postalo savršeno, a prijateljstvo čvrsto, bez neke posebne dubine i bliskosti,
ali čisto i neokaljano nerealnim očekivanjima. Upala mi je u oči njegova škrtost, zanimljive su mi priče čovjeka
koji bi mogao kupiti ogroman supermarket ali se žali da ne kupuje hranu koju voli jer je skupa. Zabavljao bih
se slušati ga da voli pivo iz boce, ali kupuje konzerve, jer su jeftinije. To mi je smiješno, ali i logično, s obzirom
da je on svoje bogatstvo izborio štednjom i odricanjem, a navike nikad ne nestaju logikom, nego se brišu
teškom mukom.
I tako je naš odnos trajao svih ovih godina, miran i neproblematičan, lagan i neopterećujući, moj omiljeni teniski
partner i zanimljiv sagovornik su se ugradili u moj život kao vesela konstanta.
U petak ujutro, nakon tenisa, Greg mi odjednom prilazi i bez uvoda ili najave počinje govoriti kako to nije fer,
kako je benzin poskupio i kako ne može više podnijeti da on jedini kupuje teniske lopte i očekuje od mene da
ili sljedeći put dodjem s novim loptama ili s dva dolara. Da li je zvuk njegovog glasa ili način na koji je upotrijebio
izraz "fer" ili nešto treće, ali mene preplavi neugoda. Postadoh svjestan da ga ne želim gledati u oči, glas mi u grlu
zatreperi, a prepoznah i kako mi um želi pobjeći u konfuziju i zbunjenost. Sabiram se i ne shvativši da se osjećam
napadnut, vjerojatno bez razloga, krećem u protunapad. Pitam ga zašto je čekao tako dugo i zašto je oklijevao
da pokaže svoju škrtu guzicu ranije. On se trznu na riječ škrt, zamuca o tome kako mu je u početku bilo logično
da samo on kupuje lopte jer sam ja bio imigrant, a pogotovo ne razumije da ga zovem škrtim, kad znam da mi je
nekoliko puta iz svog vrta donio na poklon svježe ubrane paradajze koji su me jako veselili. Izmjenjujemo još
nekoliko rečenica, ja potpuno dezorijentiran govorim da je njegova upotreba riječi fer besmislena u situaciji gdje
ima hiljadu puta više love od mene, on govori o tome kako se mora brinuti za svoje dvije kćeri, ja ga podsjećam
da njegove dvije kćeri obe imaju završen koledž, svoje kuće i dobro plaćene poslove ali i da se slažem da ubuduće
svako dodje sa svojim paketom lopti i da će svaki nesporazum time biti riješen.
Vozim se kući, šokiran, preplavljen mislima. U meni se vrte riječi imigrant, fer, poklonjeni paradajzi, ljuljam se na
klackalici komike i povrede, lakrdije i drame, ljutnje i razočaranja i nevjerice da se to sve dogadja.
Slike devetogodišnjeg druženja, zajedničkih razgovora, beskrajnog uživanja u tenisu, šalama i diskusijama, vrte se
i spotiču o ovaj posljednji razgovor. Ponavljam sebi ono što sam i njemu maloprije rekao, da se radi o nesporazumu
dviju kultura a ne o osobnom sukobu, ali smirenja ne nalazim. Podsjećam se i kako sam sina pripremao da ima u
džepu uvijek par dolara jer će ga neko od prijatelja ko ga doveze iz škole ili s koncerta tražiti za benzin i da se tome
ne čudi jer ovdje je drugačija kultura i vladaju drugačiji običaji.
Kod kuće, nastojim se smiriti, pitam se što mi je raditi. Konačno postajem svjestan da sam povredjen i da mu želim
uzvratiti povredom. Zamišljam kako sam zašutio i ne pričam više s njim ni o čemu, distanciran sam i zatvoren. Želim
ga kazniti zato što je drugačiji od mene.
U nedjelju ujutro, zove na već dogovoren meč. Pričamo normalno, šalimo se i dogovaramo vrijeme, a ja se čudim
kako je moguće da izvana izgledam tako normalan i opušten, a u sebi još uvijek nosim povredu i razočarenje.
Stavljam u sorc nekoliko dolara ali nisam došao ni do pola puta, postaje mi jasno da nakon danas, ne želim više
igrati tenis s njim.
Počinjemo igrati ali on igra kao nikad do sad. Ja pomalo dekoncentriran, nastojim se usredsrediti na igru, gledati
loptu i predvidjati strategiju igre, ali ništa ne ide. I najbolje udarce, hvata i uzvraća jako. Svi pokušaji da nadjem
nešto ubojito neuspješni su, čova u kasnim šezdesetim trči kao omamljen. Nikad ga nisam takvog vidio.
Prvi set s lakoćom dobija. Igramo drugi, dajem sve od sebe, oprezan sam, pažljiv, konscentrisan, ali ne ide, i opet,
ovaj put jedva i tijesnim rezultatom, gubim.
Završavamo, hvalim ga i ne mogu da vjerujem da je ovako igrao, a on kaže, ma nije mi važno da li sam dobio ili nisam,
ali sam danas igrao prvi put bez ljutnje s kojom igram već mjesecima. Pitam ga koliko dugo se to u njemu kuha,
koliko dugo se premišlja da mi kaže što ga muči.
Već nekoliko mjeseci, kaže.
Otkada si počeo dolaziti na tenis biciklom. Benzin poskupio, ja dolazim autom, a ti biciklom. To nije fer. Zaustim da
mu kažem da i on ima bicikl, ali znam da nije vrijeme. Nastojim ga slušati. Priča kako sam ga povrijedio što sam ga
nazvao škrtim.
"Niko ne zna kako je meni bilo teško u životu. Ja sam rastao u porodici s puno djece, nisam nikad obukao ništa novo,
nikad nisam ništa svoje imao. Sve što imam stekao sam teško i svojim trudom. Imam zaredjenu sestru kojoj pomažem,
brinem se o kćerima i ne žalim. Dajem krv svaki mjesec. Uvijek sam želio pomoći imigrantskoj djeci koju sam podučavao.
Nikad nisam varao na taksama i plaćam više od ikog kog poznajem."
Slušam ga i gledam i osjećam se raznježen. Govorim mu da mi je bio i ostao drag, da sam sretan što mi je bio prijatelj,
da se nadam da će to ostati, ali da ne mogu više igrati tenis s njim. Tenis je meni zabava i opuštanje i prestaće biti ako
budem morao misliti kako će se on osjećati jer je benzin poskupio. Pogotovo mi je teško vratiti poljuljano povjerenje ako
mu je trebalo nekoliko mjeseci da prizna da je ljut na mene. Mislim da bi se sve lakše rješilo da je rekao kako se osjeća i
što želi. E, to ne može, odgovara Greg, ja sam to pokušavao sa ženama i nikad nije funkcioniralo.
Ne može da vjeruje da sam ja odlučio da više ne igram s njim, zar ćeš tek tako odbaciti devetogodišnje prijateljstvo.
Neću, odgovaram, previše te cijenim i previše sam ti zahvalan za ono što smo izmijenili svih ovih godina da bih te prestao
smatrati prijateljem. Ako ikad budem osjećao da bi mi ti mogao u nečemu pomoći, zvaću te, a volio bih da se i i ti osjećaš
slobodan da zovneš mene. Na riječ zahvalnost, Greg se još više omekša i raznježi.
"Vidiš, ja kupujem lopte svih ovih godina, a tebi nikad nije palo na pamet, na Božić ili Novu Godinu, napisati mi neku kartu
i pokazati da ti to nešto znači."
Ispričavam mu se i priznajem da sam propustio da uradim ono što bi bilo dobro da sam uradio. Ponavljam da mislim da je
naš sukob kulturalni, a ne osobni. U mojoj zemlji se takve stvari ne broje, mi poklanjamo i častimo ne računajući ko kome,
koliko i kada. Mi samo ogovaramo jedni druge i pričamo okolo da je onaj kome poklanjamo nešto škrt, perfidan,
bezobrazan i providno sebičan. Ako se ikad predomisliš oko tenisa, molim te, nazovi me, odgovara Greg. Naravno, možda
se sve slegne, govorim, ali u sebi osjećam da ga na tenis više nikad neću pozvati. Shvatim da smo dva svijeta koja se
medjusobno mogu razumjeti i poštovati, ali koji se ne mogu dotaknuti.
Možda je sve ipak mnogo banalnije nego što izgleda. Mozda je meni i dosta svakodnevnog tenisa, vikendom dva puta dnevno.
Možda je vrijeme da se zaokupim nečim vaznijim i vidim što ću sa sobom kad odrastem.