Dnevnik

Vino dobijeno iz istoimene sorte je tamnije rubin boje, ili „boja zečije krvi“.

jela sa srednje pikantnim umacima, a dobro se slaže i uz teže ribe (som, šaran).

Svako vino koje je provelo u boci više od 3 godine bi bilo poželjno dekantirati,

da putuje’. Što se tiče proizvođača ima ih nebrojeno i generalno, kada naručite

Merlo, ne možete puno pogriješiti. Cijena zavisi od mnogo faktora npr. kvalitet,

postotak alkohola, godište, proizvođač, tradicija, ekonomska moć zemlje u kojoj

Merlot se još može pohvaliti da je jedno od vina koje je najbolje izbalansirano,

a to znači da su usklađeni ukus, alkohol, kiselost i tanin te ga zbog toga, a i zbog

arome koja izlazi iz čaše nazivaju i „elegantno“ vino. I još nešto o čuvanju:

truditi se da temperatura bude stalna, da boce budu položene tako da bi čep bio

stalno vlažan, izbjegavati da vino bude u blizini aparata koji vibriraju. Prostorija

treba da bude tamna te da u njoj nema lakova, boja i drugih supstanci jakog mirisa.

U zdravlje i živio a Vesni poruči da počne sa degustacijom božanskog pića koje se zove VINO.

Podignem kesten, huknem, uglancam ga rukavom. Onda ga stavim u džep. Nostalgija!?

Ne znam zašto se svi užasavaju ove riječi, ovog osjećanja.Valjda nije dovoljno intelektualno, šta li?

Velik, neprepoznatljiv.Stari objekti, pritisnuti i stiješnjeni novim, privatnim „dostignućima.“

„Grad ne čine zgrade, nego ljudi.“ Pokušavam dovoljno puta, u sebi, ponoviti ovu poznatu rečenicu, nadajući se...

„Čudno,“ kažem ja svojoj Rusmiri, „kako onda ja to idem od Borika do grada više od sat vremena?“

Istina je, ima ih puno što hodaju asfaltom, manje ili više, povijeni naprijed.

Ali, pošto sam i ja stranac – u stranoj mi zemlji, a i na još stranijem kontinentu, to, do sad ne čuveni akcenat usvajam

Lijepo mi je oku, vidjeti svu tu mladost, kako se šeće, drži za ruke, ljubi na klupi, i smije, smije. Prisjećam se.

Deset kifli, četiri krempite (najbolje, al’ ikad pojedene), dva peretka – za usput.

Ne razmatrajući krivca ni krivicu, a sva posvećena omiljenom pecivu, trgnem se: „O, oprostite!“

Jutra sam počinjala „kućnom kafom.“ Dignem se rano. Cijena da kafu popijem sama.

Dio mog razbudjivanja.Ne volim glasove ni kretanja oko sebe – u takvim trenucima.

Uživam u potpuno novom pogledu na borove, posadjene u školskom dvorištu preko puta.

„Hajde, zakuhaj,“dobacih, iznenadjena što ne osjećam da mi je pokvaren ćeif.

I dok je Zlatko, još u krevetu, pokušavao da oslabljanom tijelu vrati snagu od žestokog

alkoholnog i emotivnog udara, iz prethodne noći, brat sredjuje utiske sa estradnog nastupa - isto u krevetu.

Milica i ja dokuhavamo drugu kafu, presjecajući jedna drugu svaka svojom pričom, paleći ko zna koju cigaretu.

Dalje se nije planiralo.Bilo je – gdje te situacija odnese. Nisam zaostajala za Zlatkom.

Mone – Restlovi (nova grupa perspektivnih pedesetogodišnjaka, u kojoj je moj brat Rile - vokalni solista,

a muž - gost pjevač). Ali, bi i drugih interpretatora :Maja, Emir, Lazo, Ivanka, Stojić, Dudo i Mile.

Formalne večeri u „ugostiteljskom objektu“, su se tih dana, pretvarale u skoro kućnu atmosferu, ispunjenu pričom,

„Hoćete li se vraćati? Ma, šta ćete bolan više tamo u tim Australijama?“ „Ma kakvi,“ odgovaram spremno,

Alkohol, duvan – neizostavna dopuna kafanske atmosfere. Ja – duvan i kisela.

Mogla sam ti ovo pismo pisati i iz drugačijeg ugla. Moglo je biti realnije, kritičnije.

Mogla sam ti dati sliku grada, ne obojenu jeseni, već sliku u kojoj si očevidac parade kiča i neukusa.

Grada, u kome su razlike u statusu sada već nepremostive. Mogla sam ti pisati o velikom umijeću

banjalučana – kako živjeti sa tako malo, a ipak se znati veseliti, izgledati,voljeti. Ali, dragi ti moj, ne zaboravi,

da sam ja tamo bila na odmoru, pa je prevagnula ova emotivna „predstava.“ Ovaj put se nisam prepustila

„Kad ti bude teško, pomisli na nas,“ na polasku mi reče Fišer, neodlažući karte iz ruku.

Izlazak u lokalni kafic – Dijana (Ninina djevojka, Vojo – prijateljiz BL – dovezao nas u Zagreb, nas dvoje).

Kafić – pet ljudi za šankom, šankerica - Vesna. Nini – domaća atmosfera. Znaju ga.

Sve smo mu pojeli, a Zlatko i popio.Istina – ovaj “tečni“ dio je bio - u kooperaciji sa kumom.

Jutarnju kavicu (pa, bila sam u Zagrebu), pijem sama.Razmutušu. Zlatko i Nino bauljaju. Bez kave.

U avion, za Pariz, unesoh sve duge zagrljaje i ...“daj, još jedan poljubac!“

Ajder upasuje kabl kojim će se slije sa foto - aparature transferovati na računalo, P.C., a to da Jagoda

Kako je posao složen i ozbiljan, to ga Goca budno nadzire, da negdje ne pogriješi.

Dule: ''Mašina i ja idemo u kompletu. Uzimam litru po kotlu, a kad se prepeca dajem i nešto popusta...

Ove sezone sam već ubro oko tristopedeset litara. Ma, neću sam popit svu tu rakiju, đe bi stigo. Kažeš

Ovdje je inace sve po starom...Tea opet prisutna, treba joj pomoc oko nekog papira, pa pomazem. Znam da si iznenadjena, ali sto ces:))
Kupio sam kartu da posjetim sina...opet, naime, isao sam tamo prije tri sedmice, proveo vikend s njim. Evo ti izvjestaja (da te inspiriram da mi detaljiras svoj put:)):

Ne pricinjavaju mi putovanja vise radost, kao nekad. Dosao sam u doba kada interesi i entuzijazam dolaze polako, a brige brzo i nepozvano. Nisi vise rob emocija i strasti, ali ni zanosi ne dolaze lako i ne budis se pun nepoznate i nicim izazvane dobre energije. Stvari se vise ne rade tako lako i tek tako. Za svako dobro raspolozenje, moras da se potrudis.
Sin je otisao na studij krajem septembra i sto nosen zeljom da vidim kako se smjestio, sto tjeran pozivima i zahtjevima mame mu iz Zagreba, surfam i trazim kartu koja ce mi omoguciti vikend sa sinom. On je po obicaju spor na odgovaranju i skrt na opisima. Na spomen mog dolaska, protestira i objasnjava mi kako je vrlo pametno da dodjem tek za nekoliko mjeseci, nikako prije Nove godine. Dobro, onda cu te iznenaditi, mislim se ja u sebi.
I, karta je u dzepu, pitam ga sto da mu posaljem po “prijatelju kamiondziji koji prolazi kroz LA”, a on uz gitaru trazi i sve hlace dugih nogavica koje je ostavio za sobom. Ovo drugo me iznenadjuje, ali dobro, ne pitam nista, samo pakiram. Raspored puta je dobar, krecem u petak ujutro, u LA-u sam u podne, uzimam auto na aerodromu i ostajem do nedjelju u ponoc, kad imam let za Kentucky.
U petak ujutro se budim, nesto malo jedem i cekam Nju, da me vozi na aerodrom. Ne pricamo vise, ne vidjamo se, nema tenisa, filmova, niceg. Zivi ona u meni, jos uvijek jednako, snazno, stalno, uz bogate sadrzaje, ali niti ona to vjeruje, niti bih je ja mogao uvjeriti. Radujem se blizini. Zove me, ranije nego je obecala. Naviknut na njena redovna kasnjenja, silazim iznenadjeno, gledam je kako nosi jednu od torbi. Milina. Razgovor lagan, povrsan, kako vec povrsni poznanici pricaju. Uvijek je takva, kad se odvojimo, ona je uctiva, obzirna, topla i pazljiva. Dovozi me na peron, ja joj gledam lice. Namjesta ga, kao sto namjestamo lice kad istom srecemo nove ljude, a onda pokusavamo biti susretljivi i blagi, fokusirani jedino na zelju da slucajnom rijeci ili porukom, greskom ne ometemo mir i sigurnost novoupoznatog prijatelja. Pozdravljamo se, pruzam joj ruku na pozdrav, ona se naginje i blago me poljubi u obraz, za sretan put. Eto radosti. Pozeli mi sretan put jos jednom, ulazi u auto i odlazi na posao. Ja za Atlantu. Kad zivis u ovakvoj selendri od milion stanovnika, ne mozes putovati nigdje, a da se prije toga ne pojavis u Sinsinatiju, Atlanti ili Cikagu, odakle se, vecim avionom, uputis ka svom odredistu. Do cetrdeset i neke, suvisna putovanja su mi bila usputna radost, od tada, besmislena gnjavaza.
Na aerodromu shvatio da sam zaboravio pinkalo, niti cu sto podvuci dok citam, niti zapisati ako mi kakva glupost padne na pamet. Ulazim u knjizaru, prodavacica nudi ono obicno, vrijedno deset centi, trazi tri dolara. Vracam joj, jeblo te pinkalo za tri dolara, ja takve bacam. Najbolje nista ne misliti, pa necu imati nista ni zapisati.
Let lagan. Niti citam, niti mislim, niti mi se gleda u ekran ispred sebe s filmovima na DVD...cudim se da mi vise nije dosadno sa samim sobom...dosada te barem natjera da nesto radis. Osjecam se ko’ Mujo: sto radis Mujo, sjedis i mislis? Ne, samo sjedim...
Evo me u LA-u...treci puta, treca sreca, sto god to bilo. Ulazim u satl, do rentacara, ulazim u auto, neka Tojota. Startam masinu, ali ne ide. Ne znam sto da radim. Treba mi vremena da shvatim da sam ga vec kresnuo, ali ovaj auto ne pusta zvuke i ja se nelagodno osjecam. Nije kao moj, kad ga upalim, on tako veselo zabrunda da se cuje u trecoj ulici. Ovaj, ko da je pravljen za trogodisnje dijete, nit’ se cuje, nit pruza ikakvog otpora, na misli reagira. Za dvadesetak minuta voznje, ulice se nizu, tj bulevari, Santa Monika, Sunset, Hollywood, evo me pred stanom...dobru si lokaciju sin odabrao.
Nadam se da ce mi otvoriti neko od njegovih cimera, vec sam se pripremio...dobar dan, donio sam predivnu vijest, dolazi On, mogu li uci i pricati vam o spasenju i Vjecnom danu?
Nista od toga, niko mi ne odgovara na kucanje, vrata otvorena, ulazim, sve je zamraceno. Na prvim vratima znak, Only for women, valjda je WC. Prolazim kroz hodnik, velika dnevna soba, zamracena. Na podu, tijelo smotano u plahte, neko spava, kao da je tri u noci, a ne tri popodne. Mislim da nije sin, ali nisam sto posto siguran. Ne vidim dobro po sobi, ali je tesko i ne vidjeti ono sto je tamo. Svega ima, ali najvise smeca. Kanta za smece se samo nazire, pretrpana otprilike sest puta vecom kolicinom smeca nego sto u nju stanje. Stol je takodjer neupotrebljiv, nagomilan najvise praznim pivskim konzervama uz ostale tragove nekad upotrebljivih stvari. Jedva se provukoh, u strahu da preko neceg ne padnem. Lijevo su jos jedna vrata, a ispred mene otvoreno kupatilo. Ono ne izgleda toliko lose. Kucam na vrata, niko se ne javlja. Kucam jace, pa opet, cujem mrmur i gundanje, ko je, sto hoces...pitam za sina. On je sigurno na faksu, ubjedjuje me glas, nadajuci se da ga necu do kraja razbuditi. Vracam se opet, prema izlazu. Onaj na podu se nije ni pomaknuo. Ugledam jos jednu sobu, manju, kroz veliki prozor u dnevnoj sobi. Soba je mala, ali uredna, krevet, stol i neke meni poznate i drage stvarcice, odahnuh s olaksanjem.
Vani, raspitah se za Musical Institut, pa krenuh u potragu za sinom. Hodam kroz neki parking, pa na ulicu, skola je na Hollywood bulevaru, najvise deset minuta hoda od stana. Koracam preko imena zvijezda ispisanih na plocniku, mimoilazim se s Rambom, u punoj bojnoj opremi, s mitraljezom i razderotinama iz kojih jos curi krv. To je samo jedan od likova koje cu sresti u prolazu tih dana. Ugledah MI preko puta, odmah prelazim, ali stajem na polovici, onima se upalilo zeleno. Dok cekam na sredini ceste, auta mi trube, iz jednog kombija se neko prodera “What is wrong with you!”, osjecam se kao kod kuce.
Na ulazu u skolu, na dvoristu, zaustavlja me cova i obavjestava da bez studentske karte ulaza nema. Postajem ljubazan i strpljiv, objasnjavam mu situaciju i on me salje do Securitya. Tamo dobijam Visitor naljepnicu i savjet da na drugom spratu, u krug oko biblioteke, stoje poredane sobe za vjezbanje, pa sretno u potrazi. I krecem po sobama. Ugodno je bilo, uz uzbudjenje oko potrage za sinom, gledati te mlade ljude, uglavnom s gitarama, koji sjede, sami ili u grupama, sviraju, bubnjaju, slusaju muziku, pricaju, ima neke fine svecanosti, radosti i puno entuzijazma na licima. Skoro sam krug napravio, kad sam ga ugledao u biblioteci, za kompujuterom. Lagano prilazim, s ledja, prinosim mu glavu uz lice sve vise, a kad ga skoro dotakoh, on me pogleda, blago se nasmijesi, i kao da sam mu kod kuce dosao iz dnevnog boravka u njegovu sobu, kimnu glavom. I najmanju radost koju sam primijetio, nadjoh dostatnom za srecu. Jos kad njega bolje pogledah i vidjeh koliko je on dobro i zadovoljan, kao da mu je sve potaman, potpuno sam se opustio. A bojao sam se malo njegovog iznenadjenja.
Brzo je zavrsio s kompjuterom, stavio gitaru na rame i krenusmo u setnju gradom. Na putu k stanu, prica o cimerima, skoli, gradu. Voli profesore i s lakocom uradi sve sto mu zadaju. Cimeri mu zive uglavnom nocu, a po danu spavaju, a on ih samo povremeno prati. Mario je sevac, vrlo lako nalazi koke, jos lakse ih dobije da prenoce kod njega. Valjda su geni u pitanju, otac, kojeg nije dobro ni poznavao, imao je 15 djece s petnaest raznih zena. Izgleda da je postao mentor mom sinu u tom podrucju, eto kako mi se rasvijetlila tajna dugih nogavica. Sin mi prica zgodu od prije par dana. Rudi i Mario su doveli dvije koke i barili ih jedno vrijeme, a onda je Mario predlozio da idu u njegovu sobu. Koke su usle, Mario za njima, a onda je Rudiju zatvorio vrata pred nosom i zakljucao ih. Vrata su se otvorila tek ujutro kad je Mario ispracao koke na odlasku.
Sin mi uglavnom boravi na faksu, tamo moze i vjezbati i sluziti se kompjuterom, tamo ima i jeftin telefon s kojeg se javlja mami ponekad, a sve je otvoreno 7/24.
Pozivam sina da idemo negdje jesti, i on pristaje. Vozim ga u Aromu, cuo sam za restoran, hrana je bosanska pa ne moram brinuti da cu eksperimentirajuci u nepoznatom restoranu ostati gladan. Sinu naravno to ne govorim, jer on, u zelji da se brze integrira, izbjegava mjesta gdje se nasi skupljaju. Parkiram pred restoranom, prolazimo pokraj Serbedjije koji igra remi, a sin me zadirkuje, kako to da ga nisam isao pozdraviti. Da je sjedio sam, i bih, ali kad igra karte rizicno je ako gubi. Ne zna moj sin da kad nekog ne slusa karta, jedva ceka naivnog namjernika da ga posalje u kurac tek toliko da si ublazi neraspolozenje sto ga ne ide.
Sjedamo za sto, prilazi mlada, izuzetno zgodna konobarica. Sin vjezba svoj engleski, ona uzvraca na savrsenom, bez akcenta, a ja pricam naski, naravno. Ceka jedno vrijeme dok citamo jelovnik, a onda sin trazi vremena da odluci. Dolazi ponovo, sin trazi jos vremena. U medjuvremenu se buni, nema velikog izbora bez mesa, a na moj izbor, pasta s gljivama, negoduje jer to moze i sam napraviti. Vidim da stvari ne slute na dobro, valja nama dalje. I dok ja smisljam najbolji nacin i logican izgovor da izbjegnem neugodu, konobarica prilazi, sin spusta jelovnik, pogleda djevojku u oci i rece, mi idemo negdje na drugo mjesto. Ona samo uzvrati par uctivih rijeci i ode. Ja ne stigoh ni nesto promucati, ali eto. Prolazimo pokraj kartaskog stola i cujem, e Rade, Rade, ne ide te...eto, imao sam dobar predosjecaj.
Brzo saznajemo da mozemo voziti niz ulicu, skrenuti u Pico i eto jednog finog talijanskog restorana. Tu se moj sin odmah opusti i pojedosmo lazanje s uzitkom. Tek poslije mi dodje na pamet da je bio talijanski restoran, a potpuno azijatska posluga.
Jos se malo vozikamo po gradu, setamo, a onda kuci. Upoznajem cimere, fini, dragi momci, jedan studira bubnjeve, a drugi gitaru. Oko 11, spremam se leci. Sin ce na kauc, u dnevnu sobu, a ja u njegov krevet. On naravno mora nadoknaditi sto nije vjezbao vec nekoliko sati, pa me obavjestava da ide na koledz, dok ja idem u krevet. Meni je i tako, zbog razlike u vremenu, dva poponoca. Ipak, novi krevet ili promjene, bude me svaki sat. Kroz prozor, vidim i cujem komsije koji prolaze. Vecinu stanova u zgradi nastanjuju studenti MI-a. Skupljaju se oko stola, grupa s pet gitara. Svidja mi se kako i sto sviraju. Ponovo utonem u san. Iza ponoci se budim, sina jos nema, vani je zivo i bucno. Zaspivam ponovo. Budim se iza dva. Gledam, sin spava na kaucu, a i cimeri. Ponovo u snove. Budim se iza 4. Sin i cimer sjede i pricaju kao da je dan. Jednog cimera nema. Okrecem se, pa ponovo u snove. U pola sest se budim, sin spava. I ja ponovo nestajem u snovima.
Budim se, konacno iza sedam. Opustam se, radim jutarnju gimnastiku, saljem SMS-ove, citam, cekam sina da ustane.
Konacno se probudio, oko podne. Pravi dorucak, sam, ne da mi da pomazem, serviramo vani, pokraj bazena. Ugodno je toplo, a nad nama savrseno plavo nebo. Pitam kupas li se u bazenu, ne, zasto bih, pa ovaj grad ima okean. Uzivam u sinu, vec je samo nekoliko tjedana ovdje, a vec je nekako bolji, zreliji, kao da je vise svoj. Ma, samo bjezi od roditelja i mora ti biti bolje...
Sin bi na ocean. Vozimo se, lagano, parkiramo na jednoj od plaza i setamo dugom, pjescanom obalom. On se skida i ide u vodu, ja ostajem obucen, ma meni je fino sto sam s njim. Malo pliva, veseo je i razdragan, igra se s ogromnim valovima, onda bacamo kamenje, trazimo pljoske i pravimo zabice. On se zaigrao u pijesku, pravi tvrdjave i tunele, bas se opustio. U jednom momentu, preko ceste u sumi, pozar. Pocelo je s malom vatricom, koja se brzo pocela siriti. Zovem 911 ali sve linije zauzete, vec je neko prije mene primijetio. Ja gledam skupljanje vatrogasnih kola, pa onda nadlijetanje dva helikoptera koji su preciznim gadjanjem rastovarivali vodu i uspjesno gasili pozar, a sin je zaokupljen pjeskom. Bilo je ugodno i veselo. Valjda mu je bio potreban jedan dobar predah od skole i adaptacije na novi zivot. Vozimo se u stan, u dugoj sporoj voznji. Pozar je zaustavljen, ali je i promijenio saobracaj, zatvorio neke pravce i napravio zastoj. Meni nista ne smeta, voznja od sat vremena, prosla mi kao pet minuta. I on je neobicno opusten.
Vratili smo se, narucujem picu, pa opet sjedamo vani, vecer je vec lagano pocela padati, jedemo picu, pijemo pivo, ali meni nikad dosta zadovoljstva. Insistiram na velikoj porciji sladoleda. Produzujemo uzitak vecere.
On onda sjeda u sobu, vjezba. Prije toga mi pokazuje neku dzez dionicu na koju ce vjezbati svirati svoj dio. Svidja mu se ova vrsta dzeza, pusta mi je i prica o njoj. Ja odlutao. Vratio se u rane osamdesete, u Studentski dom u Zagrebu. Dolazio neki jazz band, srijedom i cetvrtkom, razvaljivali u maloj dvorani, s nekoliko stolova, s par slusalaca. Najvise se divio tom njihovom uzivanju u svirci bez obzira koliko bi im ljudi pljeskalo. Ja bih sjedio u cosku, uzivao u svirci i mastao o sinovljevoj buducoj mami, u koju sam tad bio (tad sam mislio, beznadezno) zaljubljen. U to doba, nijednom je ne pridobih da dodje sa mnom na koncert.
Sin podje vjezbati, a mene posla vani, da se bolje usredsredi. U dnevnoj sobi nalazim cimera mu i docimera, iz susjednog stana. Pijemo pivo i pricamo. Pokusavam im pricati o onom sto imaju, o mladosti, o tome kako ce dobiti iskustvo, znanje, ali nikad pametniji biti nece. Niti sretniji. Nemaju pojma oni o cemu ja pricam. Kao sto ni ja nisam. Mijenjam temu i pitam ih o muzici, sto im znaci.
Poslije nekog vremena, sin izlazi iz sobe, on i Mario idu na vec planirani koncert, akusticni pank. Nemam pojma kako to moze izgledati, zanima me, ali ne i dovoljno da bih ulozio napor i isao to slusati. Idem ja odmarati, i tako je 11.
Lijezem, zaspivam. Pa se opet budim...sin se vratio s koncerta oko 2, zadovoljan, ide se negdje druziti. Ja ponovo u snove. Budim se oko 4, sin se vraca. Ljepse se spava s njim u drugoj sobi.
Ustajem ujutro, sve zamraceno u dnevnoj. Hocu da kupim toplo pecivo i nekog posebnog sira, djusa...spremam se, ali La Brea, jedina ulica koju bolje poznajem, zatvorena za saobracaj, neko trcanje u nedjelju ujutro. Kruzim okolo, skoro sat vremena, ali na obican ducan ne naidjoh. Barem me moje parking mjesto cekalo. Sin se vec pomalo meskolji i spreman je za novi dan. Nedjelja prodje brzo. To je vec treci dan, pa i sve prolazi lakse, brze i s manje uzbudjenja. Dorucak, pa setnja do koledza, sin slusa muziku, ja webam, a onda setamo, puno. Ma sve je to ko Zagreb, samo malo vece, sarenije. I pricaju engleski.
Branc, dorucak/rucak je bio preobilan, pa vise ne jedosmo, samo smo prepolovili porciju pudinga. Vozimo se na opservatorij, gledamo grad s vidikovca. Meni previse ljudi oko nas da bih mogao uzivati, ne volim ova opca i popularna mjesta. Ali, nije ni lose, opusteni smo.
Mene pomalo vec hvata i tuga pred odlazak. U njegovoj smo sobi, ja imam jos dva sata, a on insistira da izadjem da bi on vjezbao. Trazim da se ispruzim na krevet ili pod i slusam, on odbija, hoce da ostane sam i da se potpuno usredsredi. Mislim da se radi o kontroli, o zelji da se izbjegne svaka mogucnost ranjivosti i osjecajnosti, ne daj boze da osjeti i pokaze da mu je zao sto ja odlazim.
Setam onda vani jos malo i pakiram konacno svoje stvari. Prati me do auta. Grlim ga i ulazim da sredim upute i prtljagu. On sjeda pokraj mene, pozdravljamo se. Izlazi, ja za njim, jos jedan zagrljaj, u ovom drugom bas uzivah. Bilo mi je dobro, jako dobro, kazem. Da, dobro je bilo, rece i on, kao da je morao priznati nesto sto bi radije presutio.
Vozim se na aerodrom, vozim sporo, vrlo sporo...

evo smo proslavili Mirin pedeseti rodjendan...nek nam poživi još ovoliko...djavolu bilo malo...

ćelavi je Andy Sauwer, svjetski prvak u K - 1 MAX, 2006. i 2007. godine (klikni youtube andy sauwer)

Prvi dan se kod Predića zapijem, sa Jagodom Matavulj. Onda smo još nekoliko večeri na istom mjestu udarali,

Subotom se u Moneu sviralo, pjevalo, i opet cugalo. Duba, Goran Predić, Rilence i Midža tvore vis Restlovi, ja

Po danu se pilo ispred (Monea). Pili još Duba, Goran, Saša, Rajko, Igor Trišić, Ibrica, Miro,Goran Predić, Dado.

Ne mogu se sad više sjetiti ko još, ali će ići fotografije (dok nabavim kabl, da se slije sa aparata prebace na računalo).

Kod Voje Savića se peklo jare, kod Bartla janje. Neki falili prvo, drugi drugo. Meni bilo dobro oboje.Kod Voje bili

Vladana i Darko, Plama Nikola i Zoka Stojić, Stela i Emir,Tatićeva, Tea, moja Vesna, ja, i domaćin. U neko doba –

Kod Bartla Đuro Kralj, Dule Banjac, Ziko, Mićko,Teodora, Anđela, Džordžija, Zoja, Koki, Vojo i ona raja tamo.

Odlično veče bilo kod Vladane i Darka, kod Stojića se opalilo do pola pet ujutro. Opet Vojina harmonika.

Vidio Nadu Simurdić i Tacu. Popili čaj pred pivnicom, Taca najavila odande izvještavati.

U Ringu Fišer, Kifla, Kopanja, brat Stevo, Davorkin Radovan, Anđelko, Ringo i Žare Bošnjak.Dva puta navratio Fudo,

Na Skautu sa Balaćem, Borisom - Cvikom i Doktorom. Uzeli me.Ne možeš protiv karte.

Svratio jedno veče u Gavran, sa Bošnjakom, ispričao se s Ratkom. Čitavu seriju novih slika uradio (Ratak).

Sad je navani.Vozi biciklo, uči engleski i svira gitaru. Predzadnji dan on došao pred Mone, pa smo se pozdravili.

U Ljevara na večeri bili Azra, Gago, Veka i ja. Aida bila spremila teletinu u sosu od gljiva, sirnicu, neki kao siriluk, ali nije,

Grega sam prvi puta primijetio na teniskim terenima, prije devet godina. Upao mi je u oči,

čovjek jasno u kasnim pedesetim, entuzijastično i radosno trči za loptom kao da mu je dvadeset.

Nismo nikad razgovarali iako smo se počeli pozdravljati kad bi se sretali u parku. Kad sam dobio

posao u srednjoj školi prepoznao sam ga kao jednog od nastavnika. Vrlo brzo smo se zbližili,

počeli razgovatati, a onda postali teniski partneri. Počelo je s povremenim susretima, da bi se

pretvorilo u svakodnevne mečeve. Igrajući približnom snagom, uvijek nam je bilo zanimljivo

izmjenjivati se na pobjedničkom postolju. U akutnoj fazi medjusobnog uživanja, igrali smo i po

dvaput dnevno. Vremenom se stabiliziralo na četiri do pet puta tjedno, da se i drugima da šansa.

Greg je dolazio sa svojim starim autom, gledao u moju tada novu Elantru s čudom, u pravilu obučen

škrto i loše, odudarajući od drugih čak i ovdje gdje svi sve nose, bez reda i pravila. Kad sam prvi

put donio nove lopte, rekao mi je da to više ne radim, da ih on kupuje naveliko pa ga dodju jeftinije i

da voli igrati uvijek s novim loptama. Tako je i bilo, otvorio bi uz fini prasak novu konzervu lopti,

igrali bi s njima dva, najviše tri puta i onda donosio nove. Uskoro je, vidjevši da mi je neugodno da

on stalno donosi nove lopte, odlučio da me upozna sa svojim financijskim stanjem.

Osim što je nastavnik pred penziju i s izglednom dobrom mirovinom, objasnio mi je i da je vlasnik

desetak velikih zgrada u najboljem dijelu grada. Objašnjava mi da uvećava svoje bogatstvo izdavajući

stotinjak stanova i ofisa i kupujući nove prostore kad se prilike slože.
Vremenom sam ga upoznao bolje i kao osobu, što direktno, a što preko njegovih bivših i aktualnih učenika.

Svi su ga hvalili kao nastavnika, a nekoliko odraslih osoba, njegovih bivših djaka, ljubomornih na mene

što provodim toliko vremena s njim, objašnjavali su mi da im je ostao u sjećanju kao najbolji nastavnik i

jedna od najvažnijih osoba u životu, koji ih je naučio kako se samostalno misli.Očito dobar nastavnik istorije,

upoznao me je sa svojim pogledom na svijet. Sebe smatra komunistom i vidi jedinu budućnost svijeta u

socijalizmu, voli Tita, a iznenadilo me da voli i Staljina. Priča o tome kako se Staljina bespravno smatra

paranoidnim, dok činjenice govore da je rijetko koji lider imao toliko snažnu i neumornu opoziciju i stalne

neprijatelje kao on. S druge strane, rijetki mu odaju priznanje da je savladao glad u svojoj zemlji, u kojoj je

prije njega ogromna većina Rusije bila najsiromašniji dio svijeta, potpuno obespravljena u rukama kulaka.
Greg ima ideju i o svjetskom miru, većina ratova bi se izbjegla prvo ukidanjem organizirane religije,

ostavljanjem ljudima slobodu da se spiritualno razvijaju bez pritiska na druge i drugo, ustanovljavanjem

poštene minimalne satnice i apsolutnom zabranom zapošljavanja djece.
I tako je Greg postao osoba koju sam ja u zadnjih devet godina vidjao češće nego ikog drugog.

Poslije tenisa, ostali bi u razgovoru i aktualnim komentarima o svakodnevnom. U zimskim i kišovitim danima,

prebacili bi se u njegov podrum, na igranje ping ponga. U nešto se udarati mora. Greg je duhovit i spreman

na komentiranje i kritiziranje imperijalizma svoje zemlje i ponosno govori o podršci demokratima. Od svih

predjsednika, najviše voli Kartera, jer jedini nije izrabljivao Latinsku Ameriku.

I tako je naše tenisko partnerstvo postalo savršeno, a prijateljstvo čvrsto, bez neke posebne dubine i bliskosti,

ali čisto i neokaljano nerealnim očekivanjima. Upala mi je u oči njegova škrtost, zanimljive su mi priče čovjeka

koji bi mogao kupiti ogroman supermarket ali se žali da ne kupuje hranu koju voli jer je skupa. Zabavljao bih

se slušati ga da voli pivo iz boce, ali kupuje konzerve, jer su jeftinije. To mi je smiješno, ali i logično, s obzirom

da je on svoje bogatstvo izborio štednjom i odricanjem, a navike nikad ne nestaju logikom, nego se brišu

teškom mukom.
I tako je naš odnos trajao svih ovih godina, miran i neproblematičan, lagan i neopterećujući, moj omiljeni teniski

partner i zanimljiv sagovornik su se ugradili u moj život kao vesela konstanta.
U petak ujutro, nakon tenisa, Greg mi odjednom prilazi i bez uvoda ili najave počinje govoriti kako to nije fer,

kako je benzin poskupio i kako ne može više podnijeti da on jedini kupuje teniske lopte i očekuje od mene da

ili sljedeći put dodjem s novim loptama ili s dva dolara. Da li je zvuk njegovog glasa ili način na koji je upotrijebio

izraz "fer" ili nešto treće, ali mene preplavi neugoda. Postadoh svjestan da ga ne želim gledati u oči, glas mi u grlu

zatreperi, a prepoznah i kako mi um želi pobjeći u konfuziju i zbunjenost. Sabiram se i ne shvativši da se osjećam

napadnut, vjerojatno bez razloga, krećem u protunapad. Pitam ga zašto je čekao tako dugo i zašto je oklijevao

da pokaže svoju škrtu guzicu ranije. On se trznu na riječ škrt, zamuca o tome kako mu je u početku bilo logično

da samo on kupuje lopte jer sam ja bio imigrant, a pogotovo ne razumije da ga zovem škrtim, kad znam da mi je

nekoliko puta iz svog vrta donio na poklon svježe ubrane paradajze koji su me jako veselili. Izmjenjujemo još

nekoliko rečenica, ja potpuno dezorijentiran govorim da je njegova upotreba riječi fer besmislena u situaciji gdje

ima hiljadu puta više love od mene, on govori o tome kako se mora brinuti za svoje dvije kćeri, ja ga podsjećam

da njegove dvije kćeri obe imaju završen koledž, svoje kuće i dobro plaćene poslove ali i da se slažem da ubuduće

svako dodje sa svojim paketom lopti i da će svaki nesporazum time biti riješen.

Vozim se kući, šokiran, preplavljen mislima. U meni se vrte riječi imigrant, fer, poklonjeni paradajzi, ljuljam se na

klackalici komike i povrede, lakrdije i drame, ljutnje i razočaranja i nevjerice da se to sve dogadja.

Slike devetogodišnjeg druženja, zajedničkih razgovora, beskrajnog uživanja u tenisu, šalama i diskusijama, vrte se

i spotiču o ovaj posljednji razgovor. Ponavljam sebi ono što sam i njemu maloprije rekao, da se radi o nesporazumu

dviju kultura a ne o osobnom sukobu, ali smirenja ne nalazim. Podsjećam se i kako sam sina pripremao da ima u

džepu uvijek par dolara jer će ga neko od prijatelja ko ga doveze iz škole ili s koncerta tražiti za benzin i da se tome

ne čudi jer ovdje je drugačija kultura i vladaju drugačiji običaji.

Kod kuće, nastojim se smiriti, pitam se što mi je raditi. Konačno postajem svjestan da sam povredjen i da mu želim

uzvratiti povredom. Zamišljam kako sam zašutio i ne pričam više s njim ni o čemu, distanciran sam i zatvoren. Želim

ga kazniti zato što je drugačiji od mene.

U nedjelju ujutro, zove na već dogovoren meč. Pričamo normalno, šalimo se i dogovaramo vrijeme, a ja se čudim

kako je moguće da izvana izgledam tako normalan i opušten, a u sebi još uvijek nosim povredu i razočarenje.

Stavljam u sorc nekoliko dolara ali nisam došao ni do pola puta, postaje mi jasno da nakon danas, ne želim više

igrati tenis s njim.
Počinjemo igrati ali on igra kao nikad do sad. Ja pomalo dekoncentriran, nastojim se usredsrediti na igru, gledati

loptu i predvidjati strategiju igre, ali ništa ne ide. I najbolje udarce, hvata i uzvraća jako. Svi pokušaji da nadjem

nešto ubojito neuspješni su, čova u kasnim šezdesetim trči kao omamljen. Nikad ga nisam takvog vidio.

Prvi set s lakoćom dobija. Igramo drugi, dajem sve od sebe, oprezan sam, pažljiv, konscentrisan, ali ne ide, i opet,

ovaj put jedva i tijesnim rezultatom, gubim.
Završavamo, hvalim ga i ne mogu da vjerujem da je ovako igrao, a on kaže, ma nije mi važno da li sam dobio ili nisam,

ali sam danas igrao prvi put bez ljutnje s kojom igram već mjesecima. Pitam ga koliko dugo se to u njemu kuha,

koliko dugo se premišlja da mi kaže što ga muči.

Već nekoliko mjeseci, kaže.

Otkada si počeo dolaziti na tenis biciklom. Benzin poskupio, ja dolazim autom, a ti biciklom. To nije fer. Zaustim da

mu kažem da i on ima bicikl, ali znam da nije vrijeme. Nastojim ga slušati. Priča kako sam ga povrijedio što sam ga

nazvao škrtim.

"Niko ne zna kako je meni bilo teško u životu. Ja sam rastao u porodici s puno djece, nisam nikad obukao ništa novo,

nikad nisam ništa svoje imao. Sve što imam stekao sam teško i svojim trudom. Imam zaredjenu sestru kojoj pomažem,

brinem se o kćerima i ne žalim. Dajem krv svaki mjesec. Uvijek sam želio pomoći imigrantskoj djeci koju sam podučavao.

Nikad nisam varao na taksama i plaćam više od ikog kog poznajem."
Slušam ga i gledam i osjećam se raznježen. Govorim mu da mi je bio i ostao drag, da sam sretan što mi je bio prijatelj,

da se nadam da će to ostati, ali da ne mogu više igrati tenis s njim. Tenis je meni zabava i opuštanje i prestaće biti ako

budem morao misliti kako će se on osjećati jer je benzin poskupio. Pogotovo mi je teško vratiti poljuljano povjerenje ako

mu je trebalo nekoliko mjeseci da prizna da je ljut na mene. Mislim da bi se sve lakše rješilo da je rekao kako se osjeća i

što želi. E, to ne može, odgovara Greg, ja sam to pokušavao sa ženama i nikad nije funkcioniralo.
Ne može da vjeruje da sam ja odlučio da više ne igram s njim, zar ćeš tek tako odbaciti devetogodišnje prijateljstvo.

Neću, odgovaram, previše te cijenim i previše sam ti zahvalan za ono što smo izmijenili svih ovih godina da bih te prestao

smatrati prijateljem. Ako ikad budem osjećao da bi mi ti mogao u nečemu pomoći, zvaću te, a volio bih da se i i ti osjećaš

slobodan da zovneš mene. Na riječ zahvalnost, Greg se još više omekša i raznježi.

"Vidiš, ja kupujem lopte svih ovih godina, a tebi nikad nije palo na pamet, na Božić ili Novu Godinu, napisati mi neku kartu

i pokazati da ti to nešto znači."

Ispričavam mu se i priznajem da sam propustio da uradim ono što bi bilo dobro da sam uradio. Ponavljam da mislim da je

naš sukob kulturalni, a ne osobni. U mojoj zemlji se takve stvari ne broje, mi poklanjamo i častimo ne računajući ko kome,

koliko i kada. Mi samo ogovaramo jedni druge i pričamo okolo da je onaj kome poklanjamo nešto škrt, perfidan,

bezobrazan i providno sebičan. Ako se ikad predomisliš oko tenisa, molim te, nazovi me, odgovara Greg. Naravno, možda

se sve slegne, govorim, ali u sebi osjećam da ga na tenis više nikad neću pozvati. Shvatim da smo dva svijeta koja se

medjusobno mogu razumjeti i poštovati, ali koji se ne mogu dotaknuti.

Možda je sve ipak mnogo banalnije nego što izgleda. Mozda je meni i dosta svakodnevnog tenisa, vikendom dva puta dnevno.

Možda je vrijeme da se zaokupim nečim vaznijim i vidim što ću sa sobom kad odrastem.