R I B A R S K A

         j   

                Miro      Dado

             Čiizma, Kolja ;

              taca

             ono neki dan, kad su nam bile one prijateljice iz HR ... pa malo kasnije.... ;

              Olgica

             Ankica (Babić) Babesku i Jon ;

            Eki   Branislav - Brane Valenta

              n a    s e m i n a r u

             Pozdravlja lijena vodolija...

             Otvaram redovno, Caja...

             Okrenuti poslu, ali je ovo stranica kojoj se svi, koliko vidim, vraćamo...

             Pozdrav Vesni i vašem velikom dječaku !!

             Ivana Smolčić Mlađenović i mama - predavači na seminaru (gore)...

             Jula, Fikreta Bjelčić, Toni, Olgica ;

              Jaga

             posljednja svirka kod Rade : Z U B I

             ljetovanje ispred 'Georgija' : Željo, Gunja, Nebojša ;

                R o t a r i   v o z

            Rotary club Bihać svake godine organizuje manifestaciju Rotary
            voz.... Smaragdnom dolinom Une.
            O čemu se radi...Ukrcamo se u voz sa otvorenim vagonima i vozimo dolinom
            Une do Martin-Broda, sa stajanjem u Kulen-Vakufu i na Štrbačkom buku. U
            Martin-Brodu obiđemo slapove, uzgajalište riba, manastir iz 13. vijeka i idemo
            kod čika - Pere na domaće specijalitete.
             
            U povratku stajemo u Kulen -Vakuf gdje nam je domaćin cijelo mjestašce i
            aktiv žena. Obično je organizovan ručak pored Une, prije toga neka
            dešavanja; konopac, fudbalica ili slikanje...Na slikama vidiš amatersku
            slikarsku koloniju.Folklor je doček na stanici.
            Cilj akcije je da se poboljša turistička ponuda, promoviše ljepota zaista
            prelijepe Une. Obično se na kraju manifestacije uruči dobrotvorni prilog
            nekoj od ustanova - jedne godine je to bio Dječiji dom u Kulen -Vakufu.
            Prilikom stajanja na Štrbačkom buku se ostaje bez daha gledajući
            rafting posade kako skaču niz buk.
            Svaki put je na vozu sve više ljudi, a naša ekipa iz Banjaluke je svake
            godine sve brojnija.
             

            od prolazaka kroz tunel budemo svi garavi a od sunca, šetnje i tamburaša - opijeni

           
            u vozu je obavezan orkestar

            pozdravlja - Mici.
           

             Lazo, Rile ;

               Djidja

            u močvari Luizijane : Željo Brada

              Taras

            Draga Šazo, jagnje moje,

          oko kuće hodam tvoje.

          Na stanici stoji voz,

          Ja te, Šazo, volim skroz.

          Željezničko usko grlo,

          Da znaš da te volim vrlo.

          Nemoj, Šazo, reći nikom:

          Čekaću te pred trafikom.

          Na drvetu čavka gače,

          Vodiću te na kolače.

          Čitam Vuka, Stanka Vraza

          A sve mislim: gdje je Šaza!

          Be na kvadrat, minus A,

          Samo tebe volim ja.

                                      Vlado Dijak

                             -------------------------------------------------

          Za Vladu!

          Cvjeta ruža i različak

            Omer

             m.

            Vojo Stajčić - Cujo, Zlatko Midžić - Midža ;

            Restlovi : k i š o b r a n

             moja te je duša poznala

             ekrem   Željko Marić

            Krenuli su poslije podne, prije tamburaša...
            Publika je bila oduševljena...
            Jagoda

              p u b l i k a

            Sule Arnautović, Aida Kadić ;

            Zemlju ovu, što polumrtva spi
            Glođemo sa svih strana.
            I svo je čudo kako nas nositi može
            Od tolikih nanijetih rana.

                                                        Sule A.

            Banja Luka, 1965 : Zlatko Šemić - Šemara, Zlatko Maričić - Mićo;

            hala Borik, 1975 : Prvi aplauz

            ' i ruke sada mi drhte

             dok milujem tvoju kosu

             a usne još čeznu za tobom

             ne, ne mogu ti reći zbogom'

            Sydney, 1985 : Marković Vlado, Tutić Dado, Dragojević Oliver, Opača Sale, Jevremović Miki ;

              Enver

           Ništa novo se nije desilo, nikakva neugoda ni neželjeni zaokret....ali razmišljam kako pisanje ima svoje slabosti.

           Pisanje je dobro kad imamo riječi, kad opisuju i oslobadjaju, ali nekad riječi nedostaju. Nekad bih samo šutio i

           sjedio s nekim, tiho, povučeno hraneći se jedino prisutnošću drugoga, mirom da ne moram ništa da kažem,

           slobodom da šutim.

             Muče me danas neke jesenje tuge, a kad mi se to javi u proljeće, znam da se nešto uskomešalo, nešto što nosim 

             valjda oduvijek u sebi i čega se čuvam i pazim, ali povremeno se pojavi i podsjeti me da je slabost još tu i da se

              bol samo pritajila, a da je tuga neublaživa.

              I pitam se da li je to moguće izbjeći ili se samo radi o ljudskosti, o podsjećanju koliko smo slabi i ranjivi, koliko

              smo u rukama okolnosti, koje nam se povremeno nasmiješe, a mi odmah upadamo u iluziju da smo igru konačno

              naučili i od poraza se spasili. I sretno zaboravljamo svoju ranjivost, krhkost i nesigurnost, a počinjemo sami sebe

              ubjedjivati u svoju snagu.

              A tijelo ima svoje trikove...grči se i skuplja, kao da želi da promijeni prostor ranjivosti, kao da zavarava

              nepoznatog neprijatelja postajući manje, drugačije, skrivenije. U isto vrijeme steže i bocka, poziva na pažnju

              nekim tupim bolovima i odvraća nas od onog što nas zaista muči, povredjene misli, iznevjerene nade i nepovratno

              izgubljene ideje da nas nešto štiti.

              I opet i ponovo, osjećamo kako život uopće ne mora biti dobrodušan i dobronamjeran, kako može da se okrene

              u svakom trenutku u svakom pravcu potpuno ignorirajući naše želje.

              Upravo ta povremena ravnodušnost i besćutnost života može prepasti više od bilo kakve konkretne nesreće.

              Biti svjestan da si u igri o kojoj nemaš pojma, a da su te varali, učeći te da je pobjeda zagarantirana.

              Najteže je kad je šutnja bolna, a svaka nova riječ koja se javi šutnju čini još jačom, a bol težom.

             

            Bile nam prijateljice iz HR pa smo se malo proveselile :)
            sa lijeve strane: Ljerka, Jadranka, Vanja, Taca, Nada, Željka i Spomenka