mm

      Les Paul (1915. - 2009.): najveći gitarist svih vremena

    Lester William Polfuss, skraćeno poznat kao Les Paul, nije bio samo najznačajniji inovator na polju tehnologije električne gitare,   nego i izvrstan gitarist koji je nemjerljivo utjecao na sviranje svih country, jazz, blues i rock gitarista koji su se pojavili poslije njega.

Ono po čemu je Les Paul najpoznatiji je slavni model Gibsonove gitare nazvan po njemu; on je prvi napravio električnu gitaru čvrstog tijela, usavršio pick-up magnete, smislio fuzzbox... No, bio je i sjajan svirač gitare. Ako poslušate npr. njegov snimak "How High the Moon" s tadašnjom suprugom Mary Ford iz 1951., moći ćete čuti naznake svih gitarističkih stilova u sljedećih nekoliko desetljeća - svega je toga već bilo u sviranju genija gitare.

Sve do smrt Les Paul je svaki ponedjeljak navečer svirao u njujorškom klubu Iridum, a najvećim asovima gitare, poput B. B. Kinga, Erica Claptona ili Keitha Richardsa, bila je najveća čast da mu sjednu pored nogu i zasviraju s njime, velikim majstorom bez kojeg njihov instrument ne bi ni izgledao ni zvučao onako kako izgleda i zvuči.

Kad je prije par desetljeća doživio prometnu nesreću zbog koje mu je desna ruka ostala ukočena, Les Paul je posebno zahtijevao od liječnika da mu je ukoče u takvom položaju da i dalje može svirati gitaru, jer gitare, i to električne, bile su njegov život. Od modela nazvana po njegovu imenu slavniji nije ni Fenderov Statocaster; na "Les Paulu" su solirali Duane Allman i Eric Clapton u "Layli", Slash u svim pjesmama Guns'n'Rosesa, Jimmy Page u "Stairway to Heaven", Joan Jett je na njemu odsvirala onaj riff u "I Love Rock'n'roll", vole ga i The Edge, Gary Moore, Mick Taylor... Najdalje je ipak otišao Bob Marley, koji je oporučno tražio da njegov "Les Paul" ode s njim u grob.

Veliki majstor sviranja i inovacije Lester Polfuss je u utorak umro od upale pluća u bolnici u White Plainsu kod New Yorka. No, njegov duh i dalje će biti živ u svakom sviraču koji prevuče rukom preko Gibsonovih šest žica i kaže: "Bolju gitaru u životu nisam svirao!" - jer to kaže većina gitarista nakon što oproba "Les Paula". On je znao napraviti gitaru kao nitko drugi, a na onom što je napravio malo je tko znao bolje svirati od njega.

          Mary Ford, Les Paul ;

        

          Denis

        

         đani

         Čabrunići, Istra - u bašti kod Marice ;

        

        

         Kejina i Zoranova Glorija ; 

        

         kolja gospon  B a š i ć

         

           S i l v a  i  V e s n a ;

         

        

         Ekrem : Džera, Duda, Lari, Zoka, Ladi ;

        

         Mama: Koji ćeš sladoled?

         Luka: Onaj zeleni od jabuka!

         Mama: Hoćeš li još jednu kuglu?

         Luka: Hoću onaj plavi.

         Mama: Od čega li prave taj plavi?

         Luka: Valjda od mora.

         mm Luka V.

        

        

         R e l j a  -  solo koncert u Sarajevu, 1984.

        

          S l a d j a n a

       U pitanju je kompilacija najpoznatijih mjuzikl numera. Dramatizaciju radi neki tip iz BG a matrice Aleksandar Miletic, koji je inace meni bio i predavac za jazz, na specijalizaciji. On je odlican. Reziju radi Milos Paunovic, mladi reditelj iz BG, prvak u latino plesovima a radio je specijalizaciju iz oblasi mjuzikla u Njujorku. Ekipa obecava.
Nas 8 glumaca i 2 balerine, pocinjemo sada u avgustu a premijera je polovinom decembra. Pjevanje radi Sanja Zelic a kondicione treninge plesa Zeljka iz Geme.
Forma je kabare, nemamo para za spektakl a tema je - sta se nalazi iza jedne mjuzikl tacke,
ko su ljudi koji je rade, koliko rade, problemi kroz koje prolaze, uopste prica iza savrseno preciznih numera.
Ne mogu da ti opisem koliko se tome radujem jer cu opet moci da usavrsavam svoj dar.
U BL je to moguce samo povremeno, a sam znas kako se u pjevanju lako ispada iz kondicije, kako se mora stalno usavrsavati.
Sto se tice moje uloge, nisam sigurna ali thinkslim da cu dobiti numeru: 'Cabare', 'My f. things', 'Think of me' iz Fantom u operi, najvjerovatnije dobijam numere iz filma Kabare...vidjecemo kako me reditelj dozivljava.
Slijedi redovno obavjestavanje o razvoju situacije.
Pozz.

         

         mm  Z o k a  &  back  vokali ;

        

        

         M o n e : spektakularan nastup Ibre Ćenanovića, sa 'Hajntragama'

        

        

         Suljo, Vojko, Duško ;

        

         mm

        

        

         Sebastian, 1988. - T o b a c c o   B l u e s    B a n d

        

          TBB: Davor - Hepi  S a h u r i ć

        

          Emir B, Mirsad Imamović, Kisjan

        

        

         B a i s a : 'svidila se fotografu, pa su je uslikali for free'

         

          Saćo : ing. Z o r i ć   u   r i b o l o v u

        

          Brane Miljević

VRTOGLAVICA U AMSTERDAMU

Tačno na dan kada je “Apolo 11” 1969 godine sletio na mjesečevu površinu, četrdeset godina kasnije jedna druga letjelica, zvana U2 aterirala je u Amsterdam Arenu, pred masu od oko šezdeset hiljada ushićenih gledalaca. Ni velika gužva,ni vrućina, ni skupo i prilično razvodnjeno pivo nisu mogli pokvariti nastup razigrane irske četvorke, koja je u nesto više od dva sata vremena pokazala zašto je trenutno koncertna atrakcija broj 1 u svijetu. U sklopu evropske turneje koja obuhvata 14 gradova a nakon Barcelone, Milana, Parisa, Nice i Berlina, U2 su održali koncert za nezaborav u Amsterdamu uz svesrdnu podršku sjajno raspoložene publike među kojom je bio i holandski princ Willem Alexander sa suprugom.

Uz standardni saobraćajni krkljanac u Amsterdamu, prilaz Areni nije bio ni malo lagan, pa je gužva i pored prisustva policije bila velika. Srećom organizatori su obezbijedili dovoljan broj mjesta za parkiranje tako da je  bio moguć dolazak i nakon zvaničnog početka koncerta (20 časova). Taman da se vidi kraj prilično mlako primljenog nastupa predgrupe “Snow Patrol” i pravo  vrijeme da publika obnovi zalihe piva koje se prodavalo na podugačkom šanku i koje svojom cijenom (4 evra) nije baš pravdalo kvalitet. Skoro sva sjedeća mjesta u Areni bila su popunjena kao i površina ispred impozantne scene, specijalno pravljene za ovu turneju. Polučasovnu pauzu gledaoci na tribinama koristili su za pravljenje popularnih meksičkih talasa, uz gromoglasno skandiranje, čisto da se ne zaboravi da se nalazimo u hramu fudbala, mjestu na kojem Ajax igra svoje prvenstvene utakmice.

Tačno u 21 i 30 iz moćnog razglasa doprli su taktovi “Space Oddity” Davida Bowiea,a skoro istovremeno na binu je prvi izašao bubnjar Larry Mullen, za njim basista Adam Clayton, The Edge i najzad, uz prave ovacije publike, Bono Vox. “Breathe” je otvorila set od prve četiri pjesme sa zadnjeg albuma “No Line On The Horizon” a uvod u “Beautiful Day” je podigao publiku na noge i ustvari označio početak velike žurke. Slijede perfektno odsvirani U2 klasici- funky obojena “Mysterious Ways”,( na početku koje se Bono po prvi put obratio publici- “Thank you for so many nights in this city, the mysterious and magical port of Amsterdam!”), zatim “I Still Haven`t Found What I`m Looking For” i najzad “Angel Of Harlem”, pjesmu koja je originalno bila posvećena blues divi Billie Holiday, a ove večeri nedavno preminulom pop staru Michaelu Jacksonu. “Angel Of Harlem” Bono Vox završava u falsetu pjevajući refren Jacksonovog prvog velikog hita- “Keep on with force don`t stop, don`t stop `til you get enough...”. Publika je na nogama i ovacije se stišavaju tek na pola izvedbe “In A Little While”. Malu pauzu Bono koristi na podsjećanje događaja od tačno prije četrdeset godina, kada se Neil Armstrong kao prvi čovjek prosetao mjesečevom površinom, uz snimak na velikim ekranima iznad stagea astronauta sa Međunarodne svemirske stanice koji su držali pano na kojem je pisalo: “ The Future Needs A Big Kiss”.

Zatim je uslijedio vatromet boja sa kupole koja se lagano spuštala prema sceni uz klasik “Unforgettable Fire” a nevjerovatna igra lasera i reflektora uz poletnu “Vertigo” digla je publiku ponovo na noge. Uslijedili su plesni ziceri- “I`ll Go Crazy”, “Sunday Bloody Sunday” i naravno “Pride (In The Name Of Love)” u kojima je, uz preciznu gitaru The Edgea i čvrsti Bonov vokal, trenutno možda najbolja ritam sekcija Mullen/ Clayton pokazala šta zna. Uzavrelu atmosferu U2 nakratko stišavaju prekrasnom minijaturom, pjesmom MLK koja inače zatvara album “The Unforgettable Fire” i koja je predstavljala efektnu posvetu nekadašnjem crnačkom lideru, Martinu Lutheru Kingu.

Kritikovan nakon nastupa u Baceloni, kada je previše vremena posvetio svom političkom angažmanu, Bono Vox je ovaj put to sveo na najmanju moguću mjeru- prije sjajne “Walk On” publika je mogla vidjeti kratki klip o podršci za Aung San Suu Kyi, demokratski izabranom lideru u MianMaru, koja je ponovo u zatvoru, te kratki snimljeni govor južnoafričkog sveštenika Desmonda Tutua o konstantnoj potrebi borbe protiv AIDS-a, a koji je bio uvod u moćnu “Where The Streets Have No Name”. Sa “One” U2 završavaju oficijelni dio koncerta, da bi na bis izveli još tri numere uz frenetičnu podršku publike. Uz zadnje taktove “Moments Of Surrender” napuštamo Arenu prepuni dobrih vibracija, predajući se prohladnoj amsterdamskoj noći. Atraktivni multimedijalni performans grupe U2 i noć za pamćenje, taman da glatko zaboravite tanko pivo i ulaznicu od 60 evra.

           foto - Goca Trkulja

      

           Ekrem, Henri ;

        

        

         Rabija, Sladjana, Dijana ;

        

        

         1987. -  K E I T H

        

        

         A d o ,   E d o ;

         

          u   A m s t e r d a m u   s a   U 2

         

          Čisto da se zna da U2 još uvijek dobro praše, zdušno provjeravali

          Goran Trkulja i Brane Miljević, 20. jula u Amsterdam Areni, medju

          60 000 nazočnih. Bio i holandski princ sa gospojom, ali ga ne

          vidjosmo, srećom. Pive u izobilju (4 eura po časi) i raznih mirišljavih

          dimnih zavjesa oko nas (ah ta draga Holandija). Sve u svemu Bono 

          i ekipa u sjajnoj formi a bome i nas dvojica.

          Pozdrav od kumova.

         

         

         

          sa vjenčanja : I v a n a,  S t i v i ;

         

            N A D I R   2 0 0 9.

         

         

          Dom kulture, sedamdesetikoja :

          gitarista Koma, Ekrem - Ćoro truba, Nandi saksofon, Čile trombon,

          klavir svira Mićo Maričić ali se ne vidi, slika je iz njegovog albuma.

         

         

          R e l j a : bili, pa se vratili ;

         

           I n a  u Dubrovniku 1989.

          

          mm

          p i c n i c : janje, čorba, Gogi ;

         

             D r a g a n a

         

            n o v a  t r e b a

          Zdravo Caja,

          evo ti slika moje nove trebe,

          žena je voli više od mene,

          živ bio,

          Blaha.
         

          mm.

         P A L A C E : country music matine uz najjeftinije pivo u gradu         

          

          

          Luka Ban : S k o k

         

            Mario : b a n j a l u č k o  l j e t o

          

          

          Makljen : Boris i Borivoje na putu za more, jednom ;

          

            G i t a r - m a n

          

          yoga za svakoga

                   

                                                                                                  

                                                                             .

 

                     

                   

           

           

           Mario : M i k a,  B o l e ;

           

             Pega : Jazz-va i Taba

             

              mm Vincent van Gogh (1853- 1890),   Žuta stolica, ulje 

Mili Theo,
oprosti. Nema više nikoga ko bi mi želio pozirati. Ne postoji osoba spremna da za mene bude nepomična nekoliko sati. Nijedan prijatelj iz gostionice (strahovito sam im dosadio, podsmijevaju mi se već, osjetim), nijedna žena koja me voli toliko da bi pristala na ovjekovječivanje. Samo vreli, kričavi krajolik, bolno rumeni cvjetovi i nešto jadnog namještaja koji si mi kupio u selu. Znam da ćeš i ovaj put biti razočaran i zabrinut zbog mazarija koje niko ne želi kupiti. Oprosti. Kada bih barem naslikao rumeno i oblo tijelo neke seljančice i po narudžbi onda dodao krila.
Rumeno i oblo tijelo neke seljančice ušlo je u moju sobu. Prijatno iznenađenje, svakakako. U prostor usmrđen bojama i terpentinom, miris otežalog polena unijela je mesareva kći, koju otac šalje po narudžbu. Rekao sam da sjedne.
Sjela je na stolicu koju sam upravo slikao. Nisam imao snage da joj zamjerim. Golemi bokovi su se prelijevali preko rubova stolice, širokim leđima potpuno je zaklonila naslon. Njena kosa, ugrijana podnevnom jarom, unijela je u sobu boju suncokreta. Te oči htio sam naslikati zelenosivom bojom mlade masline.
Usne su joj bile kao dvije kriške sočne narandže, a jezik se pomaljao lijeno i vlažio ih dugo i polako. Pitao sam se šta bi rekla kada bih umrljanim prstima prepriječio cukre slankastog znoja koji su nestajali među njenim toplim dojkama. Ili kada bih u vrelu školjku svojih usta usisao njenu prkosno napućenu donju usnu. Htio sam oskrnaviti njenu jedrinu, zasjeći, zagristi u to meso, liznuti njenu zdravu, gustu krv. Ali, nisam je smio uplašiti. Stišavao sam plimu koja me je iznutra razbijala.
Upijao sam njene boje, nepomičan, pamtio taj sklad. Po prvi put htio sam naslikati savršeni red.
Razodijevao sam je, nepomičan, dešifrovao punoću njenih udova skrivenih čistim i grubim platnom.
Dosađivala se. Htjela je poći i nisam je smio zaustavljati.
Pratio sam je pogledom dok se udaljavala. Da sam samo smio da se pokrenem, stigao bih je, čini se, jednim skokom, oborio lukavstvom, iako se činila krupnijom i jačom od mene, kao bog iz savane bih nam stvarao svijet, a onda bismo hiljadu i prvog dana ležeći u izgaženoj, prezreloj travi, počinuli.
Vratio sam se svojoj slici. Djevojčino odsustvo na njoj bilo je nepodnošljivo. Sve je valjalo raditi nanovo.
Stolica je u stotinama žutih tonova morala sačuvati svaki njen pramen. Plavi rub oko stolice- neka je od mogućih nijansi njenog dječijeg pogleda. Zemljani pod- boje su debelih obraza preplanulih od rada u polju. Tanke vlati duhana zamotane u čistu hartiju tačno su na mjestu na kojem su se do prije koji tren spajala njena vlažna bedra. A pored njih, tamna i bliska, uvijena za prijatan susret sa dlanom i usnama-lula za kojom, umoran, žudim. Moja svijest se muti, a slika izranja kako kakav san. Naslikao sam mesarevu kćer.
Posrećilo mi se, ipak, Theo. Šaljem ti ovaj akt, iako sumnjam da ćeš razumjeti. Ispričaću ti nekad čaroliju njegovog nastanka. Već slutim da si razočaran i zbunjen. Pitaš se šta ja, zaboga, mislim... Zar bi to iko želio kupiti? Jalovu sliku, na kojoj nema ništa drugo do žuta, neugledna stolica, starinska lula i suvišan i neuvjerljiv, bijeli smotak duhana. Oprosti mi, Theo, grješnome. Jednom ću, valjda, imati snage da ti objasnim. Do skorog viđenja, 
Tvoj umorni brat Vincent

                    (Pismo iz Arlesa)