Dnevnik

            Ž e l j k a

             sule : S E L E K C I J A

           p r e m i j e r e :  Z V I J E Z D A  J E  R O D J E N A

S l a d j a n a (Billie Holiday)

Proslo je odlicno, iznad naseg ocekivanja. Pjesma je ludilo i stvarno sam razvalila :) Predstava ima odlicnih elemenata
ali treba malo da se skrati pa cemo to u januaru. Sada testiramo na publici koje stvari slajfaju. Za mladju raju ovo ce biti
hit a za ljude koji prate muziku ima fenomenalnih momenata iz zivota tih zvijezda. Koreografije su super uvjezbane, sve u
svemu dobili smo komplimente da gdje god da odemo sa ovim - pogotovo u centre gdje postoji kultura mjuzikla, necemo
se obrukati. Igramo jos veceras i sutra pa poslije Nove idemo sa skracenjem . Pozdrav veliki od mene - me. Na jednom
igranju cu zamoliti tonca da snimi sve songove, pa cu poslati.

           gago  A K C I J A

Cajo, sad' da vidim kakav ti je site i njegovi korisnici :

pokreni akciju slanja najboljih (ili svakakvih) slika vrbaskog dajak čamca.

Pravimo neki design i treba nam takva fotka, a ti si (izgleda) dobar izvor.

(slije slati na cajabasic@gmail.com)

            M i k i c a

            K O L J A : CRNA PTICA

Boban Mijatović, Brane Mirković ;

Narodno pozorište - 'ZVIJEZDA JE ROĐENA'

Dječije pozorište - 'ŽELJEZNI DJEČAK'

B a r t e l N e v e n k a ;

Eros Ramazzotti u Beogradu ;

Mijatović Maca ;

           Kuba

'D i n a r' u Domu kulture ;

            kum B.

Bajs sa kraja 19-og vijeka (u voznom stanju) prije ovog snijega
                  a u lijepu i kratku jesen mogao se vidjeti na ulicama Banjaluke.
                    Ponosni vlasnik ga tek gura kraj sebe jer, za popet se na ovo
                    čudo trebaju merdevine a za eventualnu vožnju - akrobatske
                    vještine. Samim tim, bavljenje ovim metuzalemom pretvara se
                    u 'gurajuće stanje'. Ako ništa, bar izgleda i mami pažnju. Ha!
                    I mi bajs za trku imamo!

Jakša, Kara ;

U subotu je vejao snijeg cijeli dan i snježni pokrivač je porastao za sigurno 20-tak cm. Nedjelja je osvanula sunčana.
Negdje oko 14 h, kada smo krenuli na Banj-brdo (Šehitluci) bilo je -6, u povratku već -10 a evo večeras je u gradu
-10 stepeni. Prethodnih dana cesta do spomenika je čišćena, ali od jučer nije tako da je snijeg prekrasno škripao pod
nogama. Samo jedan puteljak po prtini pa su šetači išli u kolonici po jedan...Žućo, svačiji i ničiji pas opet nas je dočekao
na vrhu...redovno je gore kod čuvarske kućice gdje je, od nedavno, postavljena i njegova........hrane ga šetači. Priča se
da ga je neka gospođa vodila veterinaru na vakcinacije. Kupila mu i ogrlicu pa kad je Žućo bolestan čuvari je pozovu i
eto ti spasa (veterinara). Pokušala sam sa spomenika slikati grad ali je bio skriven, u izmaglici. Ispod spomenika - snijeg
do koljena, što se lijepo vidi.

ispod : treba Brane Joldžića - Živana (desno)... lijepa ona, lijepe joj drugarice ;

STOJE : Dervišić Muće, Hadžidedić Esad - Pišća , TALIĆ ZLATKO - TALČI , Muhamed SOFTIĆ - Žuna,

Boro (viri) , Bašagić Kemal- Pejdo , Hadžiabdić Zlatko - Folan , Ćejvan Adem - Kvak , Beganović

Rešad - Cade , Kuduzović Naim.

ČUČE : Bosanac , Hadžidedić " Roda " , Kušmić Ahmet , Bibić Sejfudin , Maglajlić Irfan- Fifi , Terzić Asim ,

Svakodnevni zivot kapriciozna je djevojcica, zavodljiva i zabavna sve dok joj posvecujemo punu paznju, ali ce
vristati i bacakati se po podu, ako skrenemo pogled s nje. Ne razumije nasu zelju za predahom i putovanja u
sjecanja. Puni pretjerane odgovornosti prema danas, prepustamo se sjecanjima jedino kad nas zaskoce, kad
se davnasnja slika zaglavi izmedju dvije obaveze i mi nespremni i bespomocni propadnemo u zaboravljenu pricu.
Zima i hladnoca ovih dana, kao da prizvase blagu toplinu gorazdanskog proljeca, 96. godine. Sest, sedam mjeseci
sam proveo u Gorazdu, radeci kao psiholog za UNICEF. Sto zbog dobre suradnje, sto zbog ugodnog druzenja s
ljudima, tih sest mjeseci ostadose medju ljepsim periodima koje sam ikad imao. Radio sam na raznim lokacijama
u gradu, po skolama, vrticima, pricao o ratnoj traumi na radiju publici koja je to znala bolje od mene, a izmedju
ostalog suradjivao i s Centrom za socijalni rad. Vahid, tadasnji direktor Centra mi je u jednom razgovoru spomenuo
muku koju je osjecao sto ni rodjenu majku nije mogao sahraniti pokraj oca. Ocev mezar je, naime, bio pod srpskom
okupacijom i oni dzenazu, ljudi s ove strane, nisu dozvoljavali. I onda ja obecam da cu nesto pokusati i lud i
neorijentisan, a definitivno slabo informiran, pokusam mu pomoci. Obracam se medjunarodnoj policiji, koja je u
to vrijeme bila zaduzena za provodjenje Daytona, trazim njihovu pomoc i oni mi obecavaju da cemo svi skupa otici
na srpsku stranu i pokusati ih navesti na dijalog i rjesenje. I zbilja, evo nas jedan dan, predstavnik medjunarodne
policije, sa svojim prevodiocem i ja. Sve je jos frisko poslije rata, pa put na drugu stranu izgleda kao boravak na
dalekom kontinentu. Docekuju nas i vode nacelniku srpske opcine. Pricamo s njim o problemu i slusamo njegova
objasnjenja. On pokazuje na zidu slike srpskih unistenih grobova, spaljene kuce i razrusene zgrade i drzi govor o
tome da bi svaka dzenaza u vrijeme svjezih rana na obe strane, od povredjenog naroda mogla biti shvacena samo
kao provokacija. Uzalud sam ja pokusao govoriti o tome kako se rane, povrede i strahovi trebaju postovati, kako je
uzajamni obzir nakon tolike ratne nesrece vazan, ali i da svetost mrtvih i njihov posljednji odlazak treba biti tretiran
drugacije. On se na nikakve slabosti ne hvata. Nista nije pomoglo, nikakvi argumenti, objasnjenja, molbe, nacelnik
je ostao hladan, ozbiljan, neumoljiv. Ono sto je meni ostalo u pamcenju od tog dana, bio je ne samo taj razgovor,
neobicnost citave situacije, jedna potpuno iscasena i cudna scena, nevjerojatna za to doba da se uopce dogodi,
nego i prevoditeljica, predstavniku medjunarodne policije. Mlada i opustena na prvi pogled, uradila je svoj posao
veoma ozbiljno i savjesno. Iznenadio sam se kako je spremno i vjesto izabirala rijeci koje je koristila, blazeci
agresivne izraze i jedne i druge strane, a u isto vrijeme prenoseci istinu i omogucujuci razumijevanje. S lakocom
je potencijalno mucnu situaciju ucinila da izgleda kao razgovor suradnika kojima je cilj pronaci najkonstruktivnije
rjesenje u situaciji. Dva potpuno suprotstavljena stava su nasli mir u tome da razumiju i prihvacaju svoje razlike.
I tako, vracajuci se neobavljena posla, moj osjecaj neuspjeha je bio snazno ublazen pozitivnom stranom dogadjaja.
Zavirio sam malo i na "neprijateljsku" stranu i imao priliku vidjeti i dozivjeti njihova iskustva, pokusao sam iskreno
pomoci prijatelju, a i razgovor je na kraju ispao ugodan i pomogao otvaranju ociju i prihvatanju situacije ma koliko
nezeljena bila. Vratio sam se mnogo mirniji nego sam ocekivao da cu biti.
Poslije sam sreo prevoditeljicu nekoliko puta i svaki susret je uvijek nosio neku lakocu i finocu u sebi. Znala je u par
rijeci odgovoriti na pitanje i ostaviti lijepe slike u mojoj glavi. Na pitanje kako se zove i kako je dobila tako lijepo ime,
sa samo par rijeci je naslikala svoju mamu koja prelazeci ulicu, cuje neku zenu koja zove cerku. U tom momentu je
znala da ce to ime dati svom buducem djetetu cijeg oca jos nije ni srela. Jednom smo spomenuli ljubav, a ona je
spomenula svoje roditelje s puno topline i samo naznacila neku lijepu pricu koja joj je draga. Pricala mi je i o svojim
navikama ishrane i kako redovno jede i kako zbog metabolizma posti jedino 27. noc Ramazana. Ono sto je meni ostalo
u sjecanju bila je lakoca s kojom se ona mogla igrati rijecima. Bila je potpuno nepretenciozna, bez imalo namjernog
truda i jednom sam, sjecam se pomislio, pa ona i nema pojma o tome kakav utisak ostavlja na slusaoca. Ona to
jednostavno radi prirodno i nije ni svjesna koliko rijedak dar ima.
Susreti su postali cesti i nenadani, a svojom kratkocom su dozvoljavali da se u njih sabije ljubaznosti i topline vise
nego sto postojeci odnos zahtijeva. Njena inicijativa da mi pridje, siroko se osmijehne i pruzi mi ruku na pozdrav,
ugrijavala bi srce, ubrzavala krvotok i oslobadjala misli. Zelje, makar i neizgovorene, jasno su bile tu. Da li je prizor
kako joj pruzam neki slatkis u prolazu i ona uzvraca toplim osmijehom stvarna ili zamisljena slika?
Uglavnom, to se sve desilo negdje pri kraju mog boravka u Gorazdu i ja sam uskoro bio spreman vratiti se konacno
natrag u Zagreb. Sjecam se jos posljednjeg susreta s njom. Bio je slucajan i nismo se ni pozdravili na rastanku. Svratio
sam s prijateljem u Piramidu, iz zvucnika je dolazika glasna, zaglusujuca muzika. Stajao sam naslonjen na zid kad sam
je ugledao u drustvu muskarca kojeg sam prvi put vidio i njene prijateljice Aide i njenog momka. Cekali su slobodan
sto da sjednu. Adijata je djelovala vrlo opusteno, stojeci pokraj tog muskarca na nacin koji je jasno govorio o njihovoj
bliskosti i povezanosti. Sjecam se neke dragosti sto mi je djelovala iskreno sretna. Radovao sam se sreci relativnog
stranca. Pozdravio sam je, vise iz obzira, nego sto sam mislio da ce nesto doprijeti do nje, od gromoglasne muzike koju
je oslobadjao disk djokej Piramide. Uzvratila je lijepim osmijehom, progovorila nesto. Cak i procavrljasmo i ja se
osjetih pomalo nadrealno, citajuci jasno rijeci s njenih usana, preglasna muzika nas ostavi neranjivima. U ruci je imala
ogromni, neobicni kisobran i kad pokazah na njega, rece mi kako je upravo oprala kosu. Stol im se oslobodi i dok sam
gledao za njom, primijetih kako joj pripijena suknja savrseno stoji.
I tako, ja odoh za svojim zivotom, a ona ostade sa svojim. Ocekivao sam da ce sve potamniti vremenom, da ce iskustva
iz Gorazda i susreti izblijediti i sve nestati u zaboravu.
Ipak, ja sam se jos uvijek znao sjetiti tih susreta, njenih opisa i dozivljaja nenametljive ljepote. Znao sam i pomisliti
da li je ista od te moje blage fascinacije ostalo prepoznato na drugoj strani ili sam samo ostao slucajno lice u prolazu,
izgubljeno u mnostvu dogadjaja proslih dana.