|
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Djoko King
Enver
Nakon par dana Obonjana gdje su odvezeni nakon prelaska Davora, roditelje sam smjestio u mali dvosobni
stan u Palmoticevoj.
U to vrijeme sam radio u Pakracu, sudjelujici u Unicefovom projektu mirenja Srba i Hrvata na potezu Lipik,
Gavrinica, Pakrac.Vozac bi dolazio po mene u ponedjeljak ujutro, a vracao me u petak popodne. Vikendi su postali
uzitak, vratio se ponovo na mamine pite i cudni svijet urednosti i cistoce na koji me je mama navikla, ali za koji ja
nikad nisam imao previse energije. Bilo je ugodno odlaziti na posao, ostavljati mami vise novca nego sto je trebala i
gledati ih kako uzivaju u stvarima u kojima su godinama bili uskraceni.
Vremenom se ravnoteza zivota potpuno uspostavila, sve je odjednom izgledalo potaman, jedan mali zivot se opet
kompletirao i svijet je dobio smisao. Naravno, covjek je tu da narusi svaku idilu. Mene se odjednom u svemu pocele
kopkati neke davne stvari. Kao da me ovaj povratak zivljenja s roditeljima nakon vise od petnaest godina potpuno
vratio u proslost, ja poceo razmisljati o djetinjstvu, o ocu i podjoh zapocinjati cudne i neocekivane razgovore. Nisam
ni znao sto njima hocu postici, spomenuo bih ocevo rakijanje, svoje skolske probleme i usamljenost koju sam osjecao
u tim vremenima kao i stvari o kojima se u kuci nikad nije govorilo. U pocetku su me slusali, onako...ali sam vidio da
je otac sve vise izbjegavao moje inicijative i skretao s teme.
Ja nisam odustajao, trazio bih prilike, birao nacine i sve vise stezao obruc oko ocevih odbrana. On je u pocetku bio
strpljiv i blag, kao ne nalazeci smisla ovim razgovorima, a onda se sve otvorenije opirao mojim inicijativama, dok
jednog dana nije eksplodirao.
Jebem ti sunce, hoces ti mene vec jednom ostaviti s tim glupostima! Znas li ti sto sam ja ovih godina sve izgubio i
koliko smo se mati i ja napatili?! Prezivjeli smo izbacivanje iz vlastitog stana, jednog pa drugog, svakodnevno se
bojali za vlastiti zivot i sad kad zivimo kao izbjeglice u tudjem stanu, a ti si nasao da me mucis glupostima iz proslosti!!
Na rijec izbjeglica, mene u sekundi potpuno preplavi nesavladiv bijes:
Picka ti materina, jel’ se ti to ovdje izbjeglicom osjecas?! Ruzno vam je, je li? E dobicete izbjeglicu, kad ste izbjeglice!
Hocu vas sutra ujutro spremne i spakovane, idete u taksi pa za Gasince, pa zivite kao izbjeglice, boga vam jebem
nezahvalnog!!!
Ne znam da li sam vise prepao sebe ili njih svojom drekom, gledam oca potpuno ukocenog, ali mama kao da se sva
u mozak pretvorila. Topla, iskrena i otvorena zena, zna biti i posebno sebicna, spretan manipulator sa savrseno
razvijenim instinktom za prezivljavanje. Uvijek je znala dobiti ono sto zeli. Smirena i opustena, ne zeleci riskirati da
provjeri da li je moja ludost trenutacnog tipa, koja ce nestati za nekoliko minuta, ili patologija koja ce se dulje trpjeti,
prilazi ocu blago i polako, ali cvrsto i odlucno, ne davajuci mu sanse da vise uzmice. Vjestinom razvijanom kroz
pedeset godina braka, upravlja njime kao djetetom. Spusta ga na otoman i govori mu, hej’ bolan sta ti je, sto ga
bezrazlozno ljutis. Suti tu i odslusaj sto ti ima reci. Vidis da ga nesto muci, slusaj, nista ti nece biti....
I otac poslusno sjeda, zgrcen na ivici otomana, na licu strah i spremnost da primi batine svog zivota. Hajde, hajde,
reci sto imas, ne branim se ja...reci...
Vidjevsi ga onako jadnog, skupljenog i predanog, ja nacet bijesom, ne gubim ni trenutka. Iz mene potekose mnoge
zaboravljene rijeci, cije postojanje nisam ni smio znati. Govorim mu o njegovim pijanstvima i stidu koji sam osjecao
kad bi se uljuljan vracao kuci, a djeca se smijala i zarivala, strahu od maminih reakcija i njihovim svadjama,
nerazumijevanju koje sam stalno osjecao i ogromnoj samoci jer ni s kim ni o cemu nisam imao pricati. Pricam mu o
odrastanju i ogromnoj pustosi izmedju nas, potpunom odsustvu podrske u njemu, a zavrsavam, vec potpuno
zarobljen u pricu, s tvrdnjom da oca, u stvari, nikad nisam ni imao.
Usporavam, zavrsavam pricu, gledam u njegovo smezurano celo koje odjednom podje da se ravna, ramena mu se
ispravise, a u oci se vrati sjaj. Cudno je kako su nasi strahovi u pravilu mnogo jaci od opasnosti koje nam prijete.
Otac, s licem na kojem se jos vide tragovi strepnje, otvara usta s olaksanjem i govori: Pa eto, vidis, mogao si to i prije...
I ja ga gledam, onako starog i sitnog, bespomocnog i napetog, samo saka starih kostiju i iz mene odjednom nagrnu
neobjasnjiva njeznost i grceviti plac me baci ocu u krilo. I dok, grcam i govorim mu, ma ja tebe volim, osjecam
njegovu nevjestu ruku na svojim ledjima. Placem, svjestan da po prvi puta u zivotu uzivam u ocevom zagrljaju.
R A S P A D A M E R I K E (kliki)
Aida
R a t a k
ansambl ' D n o ž i v o t a ' - Malo Blaško
R O M O B & L
BLic..Zoka Stojić i Vlado Marković se uvezali skajpom..BLic..telefonske konsultacije
oko Šerbedžijinog načina pjevanja jednog starog zagrebačkog šlagera...BLic..zavraćaj
Vukadinovića u LA...poslom...BLic...Aida K. ošamućena modelom Baćinog kupaćeg
kostima..i Maca, isto..BLic..Macini radovi u muzeju dizajna u Geteborgu??..BLic..Omerov
Ćuko se pribro..BLic...petodnevna posjeta Ekreme Brade Amsterdamu protekla ugodno
..BLic..Zoran Todorović produžio svoj boravak u Vankuveru..sa ing. Dražićem konstruiše
neku studijsku napravu..BLic..tetka Ferida ofarbala frizuru, ode se slikati za pasoš..je li to
u svezi sa Omerovim dobitkom na loto-tu, pitaju se upućeni...BLic...Kolja u Beogradu
sljedećih 5 do 7 dana..BLic..javila se Goga Stehlik, Boco, Djuka, Biljana, Branko, Duje,
..BLic..pregovori sa radiom 'Uno' oko ponovnog pokretanja emisije 'Romobil'...pa bi
Vladana odande a ja odovduda...BLic..Vojo Savić se prikačio (na internet)...BLic..moguća
svirka Relje i njegovih 'Vintage Cats' u Luci...BLic..
Jagodi pun (o) BLuke, zgulavela u Belgiju..Jago, javi se...BLic..ovdje prošao državni paket
'Guzovača' - 900$ po glavi siromašnog Australca...za spas ekonomije...BLic...bezobrazni,
nema - ljutiš BLic : moj ti kurac bio stric..BLic..Snježa, Rora i Filip sretno stigli, stvari kasne..
BLic..Jari laknulo, glede Omera...BLic..Gliša, Samir Teskeredžić, Đoko Đurasović, Čekara i
Darko Đudurović su ista generacija, iz 'Braće Pavlić'..BLic...i palme su ...BLic...
sa volonterima iz cijele Amerike, Željo Odić (brada) popravlja Nju Orleans od posljedica uragana Katrina
Enver
U Americi uglavnom postoje dvije vrste ljudi. Oni koji nemaju vremena i oni koji ga
imaju. Ameri iz prve grupe, koji nemaju vremena, mogu biti pametni, topli, obzirni i
sirokih pogleda, ali neces meðu njima naci pravog prijatelja. Jednostavno nemaju
vremena. Cak i u najboljoj namjeri i s iskrenim zeljama i interesima, nikad ne mogu imati
dovoljno prostora i mogucnosti, da bi neko od nasih s njima mogao razviti onako bogate
interakcije i snazne i duboke odnose kao sto smo ih navikli razvijati u svojoj zemlji.
Druga, manja grupa su oni koji imaju vremena. Meðu njima takoðer ima toplih,
pametnih, obzirnih i tolerantnih osoba, ali ni með njima neces naci pravog
prijatelja. Ne zato sto nemaju vremena i zelje, imaju, nego zato im je samopostovanje
jako nisko, pa se niti mogu zaista opustiti i uzivati, niti mogu nesto cvrsto i vrijedno
graditi. Naime, oni znaju da imaju karakternu manu, najgoru mogucu u Americi – imaju
vremena. Taj nedostatak im oduzima vrijednost u vlastitim ocima i nikakva podrska i
toplina tu ne pomaze niti je prijateljstvo moguce.
Postoji treca, vrlo mala grupa ljudi. Oni su uspjesni, sretni, topli i imaju vremena.
Problem je da je do takvih nemoguce doci. Oni su u slojevima okruzeni ogromnim brojem
obozavatelja osoba iz prve grupe, osoba koje nemaju vremena ni za koga, ni za svoju
obitelj, jedino ga imaju napretek za ljude iz trece grupe, trose ga u uzaludnoj nadi da
ce otkriti njihovu tajnu.
Naravno, postoje izuzeci. Desice ti se da sretnes osobu koja ce ti dati prostora i s
kojom ces se osjetiti ugodno i iskreno graditi i dozivljavati prijateljstvo. I uzivaj,
intenzivno u tome, jer znaj da nece dugo trajati.
Grupa "Spektar" 1974 : R e lj a, K o m a, D e d o, D u b e, N a m i k;
Ognjen Karabegović - p o b j e d n i č k i r a d o v i (EYE FETCH)
Love Zone Old Blue Boat
Ej, Cajiću,
itd…kao što sam ti prošli put pisao, bio sam prije dvije nedjelje, od 07. do 15.
februara u Banjaluci…za holandsku televiziju smo radili jedan dokumentarac koji će
biti prikazan 22. marta…juče sam uradio posljednje snimke, na Rajni kod Koblenza…
sada ostaje još montaža, prevodioci se već sedmicu dana bave prevodjenjem zaista
impozantnog materijala koji smo napravili…
Program iz Bosne biće posljednji u nizu od 31 emisije koje predstavljaju
tv-ekranizaciju knjige Gerta Maka, holandskog publiciste, istoričara, novinara,
“Vijek moga oca” (Geert Mak, “De eeuw van mijn vader”, 2003)…Mak na nevjerovatno
popularan način, na 1200 stranica, daje presjek dogadjaja koji su obilježili Evropu 20.
vijeka. Pred sam kraj prošlog stoljeća (1999) napravio je putovanje po Evropi, pošao
iz Rotterdama do Pariza, a onda nastavio prema Španiji, Portugalu, Italiji…nakon što
je obišao ono što se smatra zapadnom Evropom prebacio se u zemlje bivšeg istočnog
bloka, bio u Rusiji, Poljskoj, Madjarskoj, Rumuniji, Bugarskoj…i završio u bivšoj
Jugoslaviji, Hrvatskoj, Srbiji i, na kraju, u Bosni…Impozantno djelo koje se
nevjerovatno lako čita, nije klasična istorijska literatura, više liči na roman, ali nije
fikcija već dokumentovan novinarsko-publicistički rad…
Holandska nacionalna televizija VPRO pošla je tragovima knjige i za godinu dana
obišla gotovo sve zemlje koje je i Geert Mak obišao…iz Madjarske su donijelu priču
o 1956., iz Poljske priču o Varšavskom ustanku, iz Engleske o pozadini razgovora na
Malti, iz Hrvatske priču o Bleiburgu…Moj put u Bosnu (Banjaluku) bio je simbolična
potraga za istinom o onome što nam se dogodilo izmedju 1991. i 1996. U Banjaluci
sam razgovarao sa hroničarima dogadjaja, novinarima iz tog doba…Interesantni
susreti, ali ne potpuno otvoreni razgovori. Očigledno nam je potrebna duža distanca
da bismo mogli biti potpuno iskreni o sebi, da bismo se mogli pogledati u ogledalo i
priznati šta je to što nas je pokretalo i vodilo da radimo kako smo radili i da mislimo
kako smo mislili. Ljudski je biti slab i ja to razumijem pa sam sretan što je, ipak,
bilo otvaranja, makar na mala vrata. No, o tome što sam našao i vidio kao i
o zaključcima koje sam izvukao pisaću kasnije.
Ono što sam ti htio javiti je vezano za posljednje snimke načinjene na jednom
transportnom brodu koji plovi Rajnom, od Koblenza u Njemačkoj do Rotterdama u
Holandiji. Na tom brodu sam razgovarao sa Geertom Makom. Naš razgovor treba
da bude završnica bosanske epizode i programa u cjelini. Tebi prenosim dijelove
tog razgovora kako su mi ostali u sjećanju.
Pitao sam Maka kada nešto postaje istorija? Koliko je knjiga o nekom dogadjaju
potrebno napisati, koliko dokumenata sakupiti, iz koliko uglova sve premjeriti da
bi se nešto moglo smatrati istorijom.
Njegov odgovor bio je kratak i savršeno tačan: Kada dogadjaji umru, oni postaju
istorija, rekao je Geert.
Pomenuo je Napoleona. Ono što je Napoleon značio za Evropu postalo je jasno
tek negdje 1870. ili 1880. godine. Pola vijeka nakon njegove smrti. Potrebno je
da nestanu svi svjedoci dogadjaja, tada su i sami dogadjaji definitivno mrtvi i
tek tada možemo da govorimo o istoriji.
Nekad je potrebno više vremena, nekad manje, ali u prosjeku riječ je o tri ili
četiri generacije izmedju dogadjaja da bi se oni mogli sagledati u istorijskom
kontekstu.
-To znači da moja generacija neće saznati istinu o onome što nam se
desilo u posljednjem ratu, pitao sam dalje.
-Ne, kaže Mak. Kod vas se desila « skrivena istorija » : vi ni dogadjaje
iz Drugog svjetskog rata niste pustili da umru kako biste ih, kao istoriju,
sagledali i smjestili u odredjen kontekst oko kojeg postoji manje ili više
potpuni konsenzus. Zato ste vi, devedesetih, vodili jedan nezavršeni rat, rat
vaših očeva.
-Drugim riječima, da smo imali više vremena, mogli smo izbjeći istoriju, pitam.
-Da ste imali više vremena, još 20 ili 30 godina, sigurno ne bi bilo rata, kaže Mak.
-Ali to znači da nam u sljedećih pola vijeka ponovo prijeti rat ? Kako da ga
izbjegnemo, pitam.
-Pišite o dogadjajima. Dokumentujte ih. Navodite tačne podatke. Na taj način
možete skratiti period u kojem dogadjaji postaju istorija. Možda vam, tada, neće
trebati tri ili četiri generacije da biste saznali istinu, možda ćete do nje stići već nakon
dvije generacije. U vrijeme globalnog informacionog sistema, Interneta, dogadjaji će se,
bez sumnje, brže osvjetljavati.
Brod je nastavio plovidbu Rajnom. Geert i ja smo otišli do Maastrichta gdje sam ga
ostavio da se, preobučen u premijera Holandije, Balkenende-a, posveti ludilu
karnevala, a ja sam produžio za Den Bosch. Kući.
Dok sam vozio bijele isprekidane linije koje oivičavaju asfaltnu traku auto puta ličile
su mi na valove Rajne. U ušima su mi zvonile riječi Geerta Maka : pišite o dogadjajima,
dokumentujte ih. Da bismo mogli da živimo s prošlošću moramo znati istinu o njoj.
Tek kada znamo istinu možemo se s njom pomiriti i s njom živjeti. Za mene je, možda,
kasno. Ali za moje unuke ?
Goran Trkulja
T a b i n a r a j a : What a Difference a Day Makes
na Zelenom mostu : Maca, Sule ;
Ina
Milosavac, Gliša, Zdeno, Štrba, Vlado ;
Brada, Lari, Bartl, Zdeno ;
u K I N O
iz O S L O (medo poslo)
OČI
Gledajte boju vina, nakrenite čašu ispred bijele pozadine. Vino treba da bude idealno bistro.
Mlada vina imaju čistiju boju od starih. Zavrtite čašu i gledajte tragove koji ostaju na zidovima – “noge”
su tragovi alkohola. Što su veće i sporije se kreću, toliko u vinu ima više alkohola.
Znate li?
Bijelo vino započinje život zelenkastožutom bojom, a tokom vremena dobija zlatnožutu nijansu.
Crvena vina su prvo purpurnocrvena, pa polako prelaze u tamnorubin boju. Ako primjetite smeđe rubove,
oni su tragovi zrenja i starenja.
Vježbajte i u zdravlje.
u sljedećem nastavku : NOS (babura)
B A N J A L U K A
Duci-Puci
L U G A Š
šef - inspektor
Po nekakvoj logici, kada februarska mazija i depresija navale
trebalo bi otici ili na snijeg u planine ili na Jug u topline.
Medjutim, ja sam se odlucio na nesto drugo.
................................................................................................................
Kad sam prosle godine u maju bio u Amsterdamu, setajuci po carsiji,
onako, cisto iz radoznalosti upitah jednu gospodicnu odjevenu u hotelsko-recepcionersku
(uh, koju sam rijec skontao !) uniformu, a koja je izasla na ulicu da zapali (naravno, joint!),
jer se u zatvorenim prostorijama ne smije pusiti,
upitah je kada ja najmanje ljudi, mislim stranaca u Amsterdamu?
Ona mi rece da je to februar.
Nekako sam to zapamtio.
......................................................................................................................
Zgurao sam sve proslonedeljne termine u onaj utorak i sjeo
u voz iliti vlak u srijedu u jutro i zapalio u Amsterdam.
U februaru iliti veljaci, jer znadoh koga cu tamo naci. Ha, ha !
I to je to.
Djani me sacekao na Central Station.
Pet dana Amsterdama. U februaru.
Ma nema razlike, osim sto je na cesti malo manje ljudi.
I hladnije je, natürlich! I manje je bicikla, onih turistickih.
Ma covjece, ne treba uopste ulaziti u Coffeeshop-ove.
Dovoljno je prosetati gradom i vec si opaljen.
Ma citav Amsterdam je, kao zimi tako i ljeti jako sadrzajan.
To mi se svidja i odgovara mi.
.....................................................................................................................
Nasa mala banjalucko-amsterdamska kolonija se sastoji od nekoliko ljudi koje ja,
svaki puta kada sam tamo MORAM vidjeti. Mus refa!
I uvijek su ti susreti puni ljubavi i radosti, kojoj nije potreban niti dim orijenta, niti skunk-a.
Ali caj je uvijek u ponudi i to mi odgovara.Uvijek!
Dakle, Amsterdam je i u februaru posebna prica. Uz to kad sretnem sve te nase ljude
eto ti tripa.
Mogu ja napisati da je grad siv i mokar, zimski prohladan,ali kako grad i njegovu atmosferu,
odnosno stimung cine ljudi i bogami zabavno-poucni sadrzaji, eto ti prilike da se zamislis.
Koga spomenuti?
Djanija, starog druga, moju dragu Djordjiju nasmijanu ili Djoku uvijek dragog,
Luca pobanjalucenog Zagrepcanina, ili mog Zdencija?
Ili Snjezanu, gostoprimljivu dobru dusu?
Ili slucajne Banjalucane koji su se,eto, igrom slucaja zatekli u Amsterdamu
bas kad i ja, da veselje bude vece.
Nekoga necu spomenuti zbog diskrecije ha, ha...!
Ma trebalo bi mi vise prostora za sve opise.
Ovako cu skratiti,neke impresije cu ti nabaciti u nekom drugom mailu.
........................................................................................................................
Nego, evo me opet u Svici. Zimsko-snjezna varijanta. Idemo u gorje, ha, ha...
I u saunu. Vama to tamo,u Australiji, ne treba. Juzna polulopta.
......................................................................................
Slusam The Mamas and the Papas, California Dreamin'
"Da mi je mjesto ledene zore,
Kalifornija i njeno more!"
Budite mi zdravi i veseli! I sto optimisticniji!
Svi Vi!
Ekrem
profesorice Ivana i Ljilja ispred
Ivaninog spačeka, svi ispred muzičke škole, kada je ova bila u ulici Ejuba Kobašlića, 1971. ili 72.
kak' ide ?
Miri i Omeru : j a v i t e s e !
zabrinuti Jaro
Plamenka, Vladana
