Tako će lovci sa beskraj­nom taštinom razgledati lovinu i hvaliti se da posjeduju istinske sadržaje života kao što su, re­cimo,

 smisao, sreća, moral, čovječnost... I u toj erupciji taštine neće ni vidjeti da se tu doista ra­di samo o sjajnim, blještavim

 ukrasima, o ono­me što je ništa drugo do gotovo bezvrijedan nakit.

Bižuterija, tako reći.

Ali lovci to ne znaju. U tom neznanju, a zave­deni sjajem zaplijenjenih ukrasa, oni postaju ništa drugo do etičari -

reducirajući obilje životnih  relacija  tek  na  recepturu konzumiranja ovakvih ili onakvih moralnih načela.

Dakle, etika kao dekadencija koliko života to­liko i filozofije koja je taj život pokušavala pro­matrati. I razumijevati,

dakako. Ili, da kažem čak i neodmjereno: etika kao, nažalost, jedino, isključivo i nužno ishodište metafizike.

Rekao bih dalje da ova i ovakva dekadencija nije, ipak, uslovljena samo taštinom, komformizmom, imperijalizmom

uma, već još više je rezultat lukavosti života. Onog života koji se iz­miče, koji se otima raz-umnom prstenovanju i čije

je lukavstvo izgleda veće i moćnije od lu­kavstva uma.

Ako ovo stoji, onda mi se čini mogućim i go­vor o svojevrsnoj lukavosti života. Ova lukavost će, zapravo, proizvesti i

proizvoditi onu drugu stranu logosa, onu tamnu stranu Mjeseca, koja će nas bar upozoravati da legein znači i ono što

je alogično ili    alogičko.

Upravo takvo upozorenje sam pokušao pre­zentirati. Dakle, upozorenje da mi, kao stanovnici i žitelji Logosa,

koliko god imamo posla sa umom, toliko imamo posla i sa nostalgijom, vizijom, intuicijom, sa snovima, igrom,

strastima, sa neprebolom etc. Nadobudni filozofi će, na­ravno, o tome govoriti na osnovu već iznimno obimne literature

i čini mi se upasti u zamku de­finiranja onoga što se ne može definirati. Ili, u zamku logiciranja a-logičnog, odnosno,

a-logičkog. Zato mi se čini primjerenijim pokušaj da o toj drugoj strani logosa govore upravo oni koji tamo stanuju.

Ovo mi se čini doista važnim. Jer, ovi stanov­nici komuniciraju ne sa kategorijama vremena (to su kategorije evropske

metafizike) već sa (uslovno rečeno) kategorijama ili sadržajima tla. Sa Zemljom, doslovno. Sa Zemljom koja nas

rađa, koja nam dariva životne sokove, koja nam je i posljednje utočište. Samo tu susrećemo se iz­gleda sa snovima,

samo tu i tada smo strastveni, samo tu i tada se možda nepatvoreno igramo.

......................................

Okrenuti se tim horizontima, naravno, znači ovdje biti stranac. Pa, šta bih ja, kao stranac ili, pak kao izbjeglica sa

one druge strane, sa tamne strane Mjeseca, mogao reći? Možda uputiti jednu sasvim običnu pohvalu nostalgiji.

Te dvije stare riječi, dakle, Nostos i Algos, kazuju nam, ponajprije, da se radi o zavičaju, o čežnji, o povratku, o

bolu zbog nemo­gućnosti povratka u zavičaj. Cijeli svijet bi nam trebao izgledati kao zavičaj ili, novalisovski rečeno

da naš život bude ništa drugo do pokušaj da svuda prebivamo kao kod kuće.Kući se, naravno, nikada ne stiže

(Hesse), ali nije na odmet stalno i iznova pokušavati. Vratiti se u zavičaj ili još bolje, izgraditi ga - kako misle

Marx i Bloch - eto mogućnosti za bitan život. Ili, obratno: za život biti.Naravno, eto i patetike. I ako je to tako,

onda je ovdje doista na djelu jedno osobeno lukavs­tvo života. To lukavstvo želi sačuvati, prije sve­ga, autentičnost

nostalgije, pa i svega onoga što nostalgija, pretpostavljam, podvodi pod sebe. Mislim, dakle, na intu­iciju, viziju,

strasti, snove, igru, na neprebol... Mogli bi to biti elementi nostalgije ili ono što sačinjava i proizvodi upravo

nostalgični odnos čovjeka i svijeta. I da dodam nešto sasvim di­rektno: mogli bi to biti i elementi jedne, ako

ne nove, a ono bar drugačije hermeneutike od one koju nazivamo filozofskom. Kada iznesemo pretpostavku,

onda bismo je, naravno, trebali i dokazivati. To je nešto uobičajeno i čak pripada jednom nepisanom bon-tonu 

onih koji pretenduju na pisanje filozofskih tekstova. Moram reći da, u ovom slučaju, nije toliko teško poštivati

pomenuti bon-ton. Jer, povijest evropske filozofije (i ne samo filozofije) nudi doista brojne izvore, brojne

tekstove o intuiciji, o strastima, igri, o snovima... Nudi nam, dakle, sasvim egzaktne dokaze da unutar metafizike,

pa možda i u samim njenim temeljima, postoji - katkad skriveno, katkad otvoreno - ono ne-metafizičko, ono

što se odmotava kao povijest tzv. druge strane logosa. Ili, možda kao jedna para­lelna povijest. Za o-svjetljavanje

te druge stra­ne, dovoljan je jedan običan gotovo činovnički zahvat, više fizički nego li neki drugi napor. I to

bi se, svakako, dalo učiniti. Ali, slutim da bi jed­no takvo o-svjetljavanje vodilo u zamku diskur­zivnog

mišljenja, objašnjavanja, deskripcije, argumentiranja - što bi, po svemu prethodno ovdje rečenom bilo u suprotnosti

sa osnovnom idejom ove male knjige. Drugim riječima, bojim se da bismo tada, opet i iznova, bili zavedeni

ničim drugim do lukavstvom uma. A u jednoj takvoj igri zavodnika, onda nećemo vidjeti da nam to lukavstvo izgleda

nudi izbor samo iz­među dvije mogućnosti: ili ćemo stanovati (u punom i poznatom značenju te riječi) u okrugu logičke

ili u okrugu a-logičke dimenzije logosa. Dakle, da li ćemo našu nastambu graditi i uređivati u pominjanoj sjeni metafizike

ili u životu samom?

Kao da nam se ništa treće ne otvara.

A to treće, dakle, nešto povrh logičke i povrh a-logičke dimenzije logosa - izgleda da postoji. O tome bar naznake daju

oni koji misle i žive Tamo. I takođe izgleda da to treće, čemu, daka­ko, ne mogu dati ime, na za sada još uvijek ne­poznate

načine, određuje, a možda i proizvodi, pomenute dvije dimenzije logosa.Zbog svega toga, odustajem od onog činov­ničkog

zahvata, pa i po cijenu da se ne ponašam po bon-tonu ili da sam jednostavno nevaspitan. Moja namjera u svemu ovome

ostaje, dakle, sas­vim skromna. Naime, da kroz jednu, smatram relativno korektnu skicu kritike filozofske hermeneutike,

ukažem i na ovu drugu, dakle, a-logičku stranu problema. To što stanovnici ili žitelji i ove druge strane slute da postoji i

nešto treće, nešto povrh samog Logosa i povrh svega - to ostavljam za neka druga putovanja i dakako, ostavljam

nekim drugim Putnicima. Jer, doista mislim da bi o nostalgijii mogli, govoriti samo nostalgičari, o igri samo oni koji se

doista igraju, o snovima samo oni koji sanjaju...

               Miodrag Živanović, 'Slovo o nostalgiji'